Nova Istra

155 Siniša VUKOVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI dramske uloge, trajno su pridobili srca publike. Tom se ulogom proslavila, pa su mi još nakon mnogo godina govorili – jednom čak prije izvedbe ‘Tannhäusera’ u kojem je sudjelovala – da samo njoj treba zahvaliti što opera ima toliko uspjeha“ (isto). U skladu s potonjim recima, u kojima skladatelj ocjenjuje praizvedbu vlastita dje- la, bit će vrlo zanimljivo pogledati i njegov kritički osvrt na cjelinu predstave: „Na toj sam izvedbi stekao veoma poučna iskustva, pa ih sada iznosim. Prva pogreška u mom djelu, kako sam već spomenuo, bila je nabačena i loše razrađena uloga Venere, a isto tako i čitav veliki uvodni prizor prvog čina. To je naškodilo i izvedbi u kazali- štu, pa tako u njoj nije bilo ni topline, a kamoli uzbudljive strastvenosti kao u poet- skoj zamisli, koja bi se trebala dojmiti gledalaca, probuditi u njima slutnju katastrofe kojom završava ta scena i ispuniti ih strepnjom kako će se razviti drama. Ta je velika scena sasvim propala premda su je izvodili gospođa Schröder-Devrient, zaista veli- ka umjetnica, i Tichatschek, toliko nadareni pjevač. Možda bi genij Devrientove još i sam našao pravi akcent u toj strastvenoj sceni, da joj partner nije bio pjevač koji uop- će nije bio kadar izraziti bol i patnju, onako lišen smisla za dramsku ozbiljnost i po prirodi sklon samo radosnom ili deklamatorskom energičnom akcentu. Publika se malko zagrijala tek nakon dirljive pjesme Wolframa i zaključnog prizora tog čina, a kasnije u finalu i Tichatschek zablistao svojim radosnim glasom, pa su me uvjeravali da je nakon prvog čina u publici zavladalo odlično uzbuđenje. Ono se održalo i raslo tokom drugog čina, u kojem su Elizabeta i Wolfram djelovali vrlo simpatično, ali je junak drame Tannhäuser sve više nestajao iz sfere te simpatije, pa se u zaključnom prizoru pod tim dojmom, kao prognan, tužno izgubio. Njegova fatalna greška bila je u tom što u velikom adagio-stavku finala, na mjestu koje počinje riječima: ‘Božji mi se izaslanik bliži, noseći spas grešnima’, nije mogao naći pravi ton. Kasnije sam u uvodu ‘Tannhäusera’ opširno objasnio značenje tog mjesta koje je Tichatschek izveo tako bezizražajno, da se činilo razvučeno i dugo, pa sam ga u drugoj predstavi morao izbaciti. Kako nisam htio rastužiti Tichatscheka, koji mi je bio tako odan i koristan, rekao sam mu da sam uvjeren da mi to mjesto nije uspjelo. I tako je to za mene bezgranično važno mjesto bilo tobože na moj zahtjev i mojom privolom izbačeno na svim kasnijim izvedbama ‘Tannhäusera’, zato što je Tichatschek bio povlašteni tumač junaka u svim mojim operama, a i zato jer nisam gajio iluzije da bi djelo ka- snije moglo imati većeg uspjeha u njemačkim kazalištima. Moj se junak i u radosti i u boli držao jednako. (...) Kad se najzad spustio zastor, duboko sam osjećao i bio uvjeren – premda se publika prema meni uvijek vladala ljubazno i aplaudirala – da je moje djelo promašeno i to zahvaljujući nezreloj i nesvrsishodnoj izvedbi. Udovi su mi bili teški kao od olova, a isto tako osjećalo se i nekoliko mojih prijatelja – među njima je bila i moja dobra sestra Klara sa svojim mužem – koji su se nakon predsta- ve okupili oko mene. Još tokom noći bio sam poduzeo potrebne korake da nekako