Nova Istra

154 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Siniša VUKOVIĆ me zaista i nagovorio da ga izmijenim. Tvrdio je da se ne krećem među publikom i ne znam kako ljudi na račun tog naslova prave neslane šale, koje vjerojatno potječu od učitelja i učenika Medicinske klinike u Dresdenu jer se odnose na stvar dobro poznatu na tom području. Dostajalo je da mi spomene tu odvratnu trivijalnost, pa da odmah promijenim naslov“ (isto). Daljnji rad na operi Tannhäuser , nakon početnih porođajnih muka, nastavio se dosta uspješno. Vidimo to i iz njegovih memoarskih ispovijedi: „Slobodno vrijeme koje mi je ostalo uz moje dužnosti i moj studij kojim sam se bavio s velikom ljubav- lju, uživajući uz put i u svom novom domu, posvetio sam komponiranju ‘Tannhäu- sera’. Prvi sam čin dovršio u siječnju nove 1844. godine (...) Uza sve te promjene u mom novom tako izmijenjenom životu, želio sam da saberem svoja intimna iskustva u vezi s mojim uspjesima i da se snađem. Već sam u svibnju na svoj trideseti rođen- dan dovršio ‘Venerin brijeg’, kako sam tada još nazivao svog ‘Tannhäusera’“ (isto). Za razliku od prva dva u kojima je imao usporenja, Wagner piše da mu je pošlo za rukom da brzo: „...zahvaljujući povoljnom učinku svojih samotnih šetnja, svršim muziku trećeg čina“ (isto). Nastavlja dalje:„Te sam zime (1844-45., op. S. V.), radeći neobično marljivo, već u najranijim jutarnjim satima, uspio potkraj godine dovrši- ti muziku ‘Tannhäusera’, a do travnja i instrumentaciju. To pisanje instrumentacije bilo je neobično komplicirano, jer sam je odmah morao precizno pisati na naročitom prepariranom papiru, da bi se odmah mogla štampati. Svaku sam stranu odmah dao otisnuti u kremenu i napraviti sto primjeraka, nadajući se da će mi biti od koristi za brzu popularizaciju moje opere. Bez obzira na ishod te nade, ostao sam siromašniji za petsto talira koliko su stajali ti primjerci“ (isto). U rujnu 1845. godine započeli su pokusi, a već 19. listopada bila je svečana drez­ denska praizvedba djela. Nasuprot očekivanjima, publika nije bila zaluđena za ko- mad, ni izbliza onako kako je trijumfalno bila dočekala operu Rienzi . SamWagner pisao je o praizvedbi: „I tako moj Tannhäuser, koji se među pjevačima u toj borbi ističe većom živahnošću i privlačnijom melodikom, nije uspio uza svu neobičnu pje- vačku muzikalnost. No s druge mi je strane opet uspjelo probuditi u život novu snagu koja do tada, mislim da to mogu ustvrditi, još nikad u operi nije toliko došla do izražaja. Pažljivo sam promatrao baritona Mittewurzera, još mladog čovjeka ne- obično šutljivog i nedruštvenog, u nekim njegovim ulogama i opazio da je svojim mekanim toplim glasom kadar dotaknuti najfinije žice u čovjeku. Povjerio sam mu uloguWolframa i imao dovoljno razloga da budem zadovoljan njegovom marljivoš­ ću i uspješno studiranom ulogom (...) Uz njega je jednako lik Elizabete bio zaista simpatičan. Mladenački izgled moje nećakinje ( Johanna Wagner, op. S. V.), njen vitak, visok stas, tipična njemačka fizionomija, tada još neusporedivo lijepi glas, čes­ to djetinje izražajan, uz to spretno iskorišten izraziti glumački talent, premda ne za