Nova Istra

151 Siniša VUKOVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Stravinski i Nijemac Alban Berg, da spomenem samo neke, ne bi li se uvjerili u na- ročitosti partiture Parsifala (koji je dugo držao, po izričitoj želji samoga Wagnera, ekskluzivitet izvedbe isključivo u Bayreuthu!). Neobičnost kazališnog interijera za to vrijeme, na koju je naišao ovdje, Igor Stravinski tipičnim je slavenskim smislom za humor i ironiju opisao kao – krematorij! Šećem se među mnoštvom publike prije početka predstave i ne mogu se načuditi skupoći toaleta kod gospođa i luksuzu muških odijela koji se, i na visokim kolovoš- kim temperaturama, ne skanjuju i ne sklanjaju od otmjenih sakoa i frakova, s prslu- cima, a samo njihova prosječna košulja skuplja je od sve garderobe na meni (zajedno sa mnom!), iako ni ja nisam odjeven u najjeftiniju monturu . Ovdje je doista prome- nada odjevnih predmeta: milanska La Scala, veronska Arena, berlinska Deutsche Oper, bečka Staatsopera, praški Národni divadlo, budimpeštanski Operaház, var- šavski Teatr Wielki, pariški Palais Garnier, madridski Teatro Real, briselski Teatro la Monnaie... štono riječ, male su bebe prema modi koja se primjenjuje na Svečanim igrama u Bayreuthu! Pa opet, očekivao sam neku mješavinu babilonštine i galimatijasa, mišung ger- manskih besjeda s mediteranskim izričajem lingua franca ..., a ono ništa! Čak ni ja- panskih niponskih diskusija (kakve su uobičajene po europskim opernim kućama s jakom tradicijom) nije bilo moguće čuti, već samo njemački i samo njemački. Obje večeri u Festspielhausu do mene je sjedio isti čovjek, dvije godine od mene mlađi Nijemac, iz Bayreutha, izvrstan poznavatelj Wagnerove glazbe i čeljade s muziko- loški oformljenim znanjem o njegovoj glazbi (iako je, istom,„obični“ zaljubljenik u nj i njegovo djelo), i on me uvjerava u snagu kulta kojom ovdje, poput radijacije, zrači duh Wagnerov i duh glazbe njegove. Bosoktam , tako, s njim na onome što je ostalo od mojega znanja njemačkog jezika, ali dovoljno je da mi prenese emociju, da mu na nju uzvratim – engleski jezik, povremeno, štap je u našoj konverzaciji – te da satima, kasnije, uz točeno pivo i bavarske kobasice razglabamo o učinku što ga je za svjetsku glazbenu historiografiju prouzročio nesvakidašnji umjetnik, opći protagonist i arti- stički vagant ilitiga vagabundo, koji u njegovu je gradu odlučio, uspomoć bavarskoga kralja Ludwiga II., podignuti neobično kazalište gdje će se do danas, čitavo stoljeće i četvrt, pokazalo se, izvoditi isključivo njegova, Wagnerova djela. (Iznimka je bila jedino svevremena i nenadmašna Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena; čovjeka i skladatelja, koji je bio neskriveni Wagnerov uzor, i čiji se utjecaj, poput odraza u uljno mirnoj rijeci, zrcali u njegovim inicijalnim opernim ostvarajima. O tome nešto kasnije.) Boraveći, ovdje u Bayreuthu, teatrolog Petar Selem bio je napisao sjajan putopis­ no-kazalištoslovni wagnerijansko-prstenibelungovski brevijar, gdje se dotakao i onoga što je zatekao i zapazio među tom mondeno-snobovskom publikom za višednevna