Nova Istra

150 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Siniša VUKOVIĆ su predstave u 18. A sat prije početka izvedbe sve vrvi od posjetitelja. Glavnina onih što imaju unići u Festspielhaus, prije časa ulaska čitav sat su pred kazalištem, ali i oni „nesretnici“ što nisu imali prilike, ili sreće, dohvatiti se ulaznice za opernu svečanost. Ti istinski vagnerijanci, kakvih je prije svake predstave barem desetak, strpljivo pred biljetarnicom, u ravnomjernu nizu stoje te u rukama u visini prsiju drže okrojak kartona na kojemu verzalnim slovima piše: „SUCHE KARTE“ (u prijevodu: tra- žim kartu). U stankama među činovima tom se natpisu pridoda i II. ili III. čin koji se kani odgledati. Dakle, barem nešto: daj što daš! Računaju ti entuzijasti da će netko klonuti, da će se umoriti u dugačkoj predstavi što počne kao juvenilna matineja, a skonča kao matora soareja; međutim, vraga: nitko da bi napustio svojega sjedišta, svojega ležišta, svojega skupo plaćenog ili teš- ko zavrijeđenog mjesta u posvećenoj operomolji. Wagnerove opere u prosjeku traju oko šest sati (nije greška: brojkama – 6 sati!), pa valjda nije ni čudo što mi se jedan onemoćali starac, koji je tek nešto „jači“ od samoga kostura, svojim pinokijski ske- letnim dodirom u snu prislonio na lijevu mišicu. Među njegovim koljenima blago počiva vlastiti mu drveni štap, nalik njegovim rukama ili nogama (kao pas svojemu gospodaru, ili obrnuto), na kojemu štapu fino izrezbarena drška vidno svjetluca u polumraku, kao da je od fosfora. Samo stanke među činovima određene su unificirano na duradu od ciglih sat vremena, pa imaš dojam da si dva dana u kazalištu! Svaka predstava, inače, po- činje točno u minutu u zakazan sat, kao što je u nas precizan još jedino dnevnik na televizijama s nacionalnom koncesijom. Među publikom velik je broj starijega svijeta, mnoštvo starčadi što su još odavna zadojeni i inficirani opijajućomWagne- rovom glazbom. Poodrasla djeca tih ljudi postarije dobi iz publike, sa svojom već „samohodnom“ djecom, u stankama dolaze na parkiralište iza Festspielhausa, ras­ tvore plahte ili kakva šatorska krila na nakrivljenoj livadi među borićima i divljim kestenima, otvore noseće hladnjake i iz njih vade kobasice i sireve, pohane kokoši ili pulastre , salame, pečeno meso; režu kruh nožem ili ga, češće, otkidaju rukama, kao Isukrst u cenakulumu... U svim tim svojim svečanim toaletama i skupocjenim odijelima, sjedaju po plahtama na zemlji, kao magarac kad se češe...! Publika se u ovaj čarobni hram pušta svega dvadesetak minuta prije početka predstave. A on je po svemu jedinstven, jer se ni po čemu ne uklapa u klišejne ar- hitektonske tvorevine kakve smo svikli gledati na kultnim mjestima pri izvedbama opernih izvedaba. Drveni podovi i danas škripe pod cipelama, za svakoga koraka drugačije, vjerojatno tek nešto izražajnije nego u vrijeme otvaranja kazališta (nisu se u međuvremenu mijenjali ti drveni podovi, pa su zacijelo unekoliko onemoćali i crvotočinom oslabjeli). Ovdje je hodočastio i Francuz Claude Debussy, i Rus Igor