Nova Istra

149 Siniša VUKOVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Festspielhaus uznosito se diže pod kapcima sljemena brda, na predgorju što s jedne strane štiti Bayreuth od zapuha vjetra. Ovaj je dio Bavarske inače bogat ze- lenilom, šume i proplanci izmjenjuju se s livadama i oranicama, tu i tamo pokoja rijeka oštri svoje korito probijajući se u romantičnoj usporenosti i vijugajući kroz stabla i šumarke. Kiša ovdje ne izostaje tri-četiri mjeseca kao kod nas u Dalmaciji, pa zelenilo buja i puca od života, za razliku od požutjelih prerija Zagore i Like što sam ih jučer gledao onako sparušene i šufigane na suncu, dok sam se autobusom probijao iz dalmatinske„metropole“ do metropole one, tobože, prave. Festspielhaus, vratimo mu se najzad, izranja iz hrastovine i grabovine, jelovine i smrekovine, gdje- gdje i borovine što oko njega raste, koje mu jedva daju da bude viši od njih. Kad se čovjek u tu stranu zagleda još sa željezničkoga kolodvora, umah mu, poput mušice na motoru, to velebno kazališno zdanje upadne u oko. Zamišljao sam ga nekako cijeloga drvenoga, kanda je kakav trabakul što je kojim čudom (upravo wagnerovski ludičnim) nasukan u ovoj bavarskoj pustopoljini, pardon – pustošumini. A ono, to je gotovo klasicistička građevina sazidana „klasičnim“ kamenom i vezivom žbuke, što se podrazumijeva, ako zanemarimo rimsko-dalmatinski način gradnje tehnikom suhozida, u kojemu nema veziva, već samo lijepak zemljine sile teže! Premda je monumentalan, Festspielhaus, isprva, ne doimlje se takvim: možda stoga što je na uzvisini, pa ga promatrač gleda iz pomalo žablje perspektive. No iznutra, vidi se iz svakoga kutka, da je to prekooceanski brod, širine otvorenoga kamenoloma ( petrade , rekli bismo na Braču), čiji auditorij prima tek nešto manje od 2.000 posjetitelja. Podignut je i izgrađen prema Wagnerovim zamislima – nacrti su načinjeni prema njegovim skicama! – i uz njegov „recenzentski“ mentorski nadzor i pasku, moralo je, to gledalište, oponašati grčki amfiteatar..., tako da nitko nikome ne smeta u publici neposredno isukanim zatiljkom pred sobom, te da se snobovska gospoda paunski ne kočopere u ložama talijanskoga tipa potkovičasto raspoređenog na balkonima u takozvanoj formi ferro di cavallo . U ovoj situaciji dirigent i orkestar uopće se ne vide, jerbo je rupa za svirače duboko ubodena pod proscenij, a poleđina te buže – ispred prvoga reda publike – blago je zakrivljena prema pozornici, što izvođačima na sceni stvara akustički ugodniju situaciju. Način na koji jeWagner za- mislio gledalište „savršenoga“ teatra uistinu stvara takvu vizibilno-eufonijsku sliku, u kojoj svatko na svojoj poziciji u ma kojem kutku auditorija jednakopravno dobro čuje, i vidi, sve što se od strane umjetnika toga trenutka stvara na otvorenoj pozor- nici. Akustici je posvećena znatna pažnja, pa se stoga u svakom kantunu i zakutku savršeno čuje dojedan lijepo odsvirani ton, akord. I onaj falši , dabome i dakako. Predstave sve odreda počinju u 16 sati, ako nisu posrijedi opere Der fliegende Ho­ lländer ili Das Rheingold (prvi dio Ringa , poznatog Prstena Nibelunga ), jer je ukupno trajanje tih opernih radova oko dva i po sata, pa se daju u komadu, bez stanke. Tada