Nova Istra

148 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Siniša VUKOVIĆ dogodile. Domalo potom stigoh do nje. Golicanje uspomene. Fotografiranje. Nazad na kolodvor. Kava. Kroasan. Vlak. Nepuna dva sata valja odsjediti u vlaku da bi se iz Münchena stiglo do Nürnber- ga. Da, ako je vlak regionalni. U Nürnbergu imam sat vremena pauze, dok ne pre- sjednem u onaj za Bayreuth, pa koristim priliku za kraću šetnju gradom. Naravno, prvi i osnovni orijentir mi je ovdašnja Opera, u kojoj je naša proslavljena mezzoso- pranistica Dunja Vejzović provela niz godina kao vrlo aktivna solistica. U ovom sam kazalištu proljetos imao akreditaciju za Rossinijevu operu Guglielmo Tell , ali sam – zbog jednotjedne turneje vrhom Njemačke i Belgije, što se tijesno poklopilo s tim nadnevkom – to putovanje ipak morao odgoditi. Žao mi grada, žao mi opere koju scenski nikad nisam gledao! Još tada bio sam vidio da se Staatsoper u Nürnbergu nalazi u neposrednoj blizini glavnoga željezničkoga kolodvora, tako da mi je ova stanka od sat vremena bila sasvim dovoljna da napravim đir do Opere, razgledam je izvana i fotografiram. Ona spada u ona ljepša zdanja opernih građevina što su podignuta prije dvjestotinjak godina i zacijelo je jedna od ljepših u Njemačkoj, koje sam dosad vidio. A vidio sam ih dosta. U Bayreuth stigoh koju minutu iza 13, to jest nepuna tri sata prije početka pred- stave mojeg Tannhäusera . Od željezničke stanice do hotela u kojem sam odsjeo ima 200 metara, a odatle do Festspielhausa petnaestak je minuta hoda. Pivnicu i resto- ran, koji su u prizemlju, i hotel, koji je iznad, u nadzemlju, spajaju zajednička ulazna vrata, ali ih razdvaja stubište. U podnožju toga stubišta, u nekakvom hodniku, o zidu visi vitrina u kojoj su brojne fotografije solista s njihovim autogramima. Neki su poznati, a neki, naravno, nisu; no, svejedno u dvorištu pivnice-restorana nalaze se oznake s rezervacijama stolova za soliste što sudjeluju na Svečanim igrama (Fest­ spiele). Nitko od pjevača ne mora rezervirati mjesto, ono ga svejedno čeka. U dvije večeri, koliko sam u Bayreuthu proveo, primijetio sam da se ovdje ište – kako se to u turističkoj Dalmaciji veli – stol i stolac više. Unutra je također kapacitet povelik, ali je sve to redovito bilo krcato kad bih se oko jedanaest navečer vraćao s predstave u Festspielhausu. Oko ponoći konobarica me ljubazno zamolila da se premjestim, pa sam otpio ono malo žućkasto-narančaste hmeljem uskvasale tekućine u krigli, naručio drugo točeno pivo, studeno kao siječanjska zora u bračkoj udolini, i ponio ga gore u sobu. I zadržao kriglu za uspomenu. Sutradan, dok sam se šetao gradom, primijetio sam nebrojeno gostionica u ko- jima se toči uglavnom neko njihovo autohtono pivo. U jednoj od njih zasjeo sam, naručio jedno veliko, i uživao. Medna su ta njihova „domaća“ piva, gusta kao bres­ kvin sok, a opet bistra i neobična. Svugdje se kočopere natpisi Bräu , što je u stvari pivovara, proizvođač piva, a ne tek tamo neka puka pivnica koja toči pivo kupljeno u bačvama.