Nova Istra

147 Siniša VUKOVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI dokraja nije uspio u djelo provesti sve svoje intervencije u partituri. Pa će čovječan- stvu ostati dužan svojega Holandeza . No, Holandez i usprkos tome zvuči lijepo i zaokruženo, što se konkretno može vidjeti i iz reakcija, i interesa, same publike, koja neštedimice hrli na izvedbe ove opere, jednako kao i svih ostalih, tobože – završenih. I opera Tannhäuser doživjela je stanovite preradbe. Pa se, ugrubo govoreći, i ona može smatrati na svoj način otvorenom, poput Schubertove Nedovršene simfonije . Dvije su verzije u optjecaju: takozvana Drezdenska i takozvana Pariška . Češće se, čini mi se, izvodi Drezdenska – dakle ona arhetipska – makar se i na onu francusku nerijetko može naići. Kad sam predlani debitirao kao gledatelj i slušatelj opere Tan­ nhäuser , u Dresdenu, gledao sam i slušao, pazi sad: Parišku verziju! U Dresdenu, u gradu gdjeno je i praizvedena: pa na pozornici daju preradbu načinjenu na galskoj zemlji!? Ali zato sada u Bayreuthu, na svetom i posvećenu mjestu, slušam i gledam njezinu izvornu verziju; onako kako je pamtim sa snimke štono načini je maestro Daniel Barenboim sa svojim berlinskim ansamblima. Nego, prije no što se pozabavim predstavom, reći mi je kako sam taj dan, dan te predstave, dočekao u Münchenu, probudivši se na ležaju u noćnom odjeljku vlaka što je po mraku od Zagreba razrezao Sloveniju i Austriju popola, te ugrizao Nje- mačku na samom njezinu donjem dijelu, tamo negdje oko gležnja. Dan se jutrom posve bio osovio na noge, otjeravši mamurluk sa zore koja je, nekih po ure iza šest sati, već bila posvema zamrla. Baš sutra, 28. kolovoza, nedostajat će okrugla četiri mjeseca pa da se zaokruži pola desetljeća otkako ovdje bijah zadnji put (28. prosinca 2007.). Tada sam u Bavarskoj državnoj operi (Bayerische Staatsoper) gledao We- berovu operu Der Freischütz ( Strijelac vilenjak ), prvo njemačko nacionalno operno djelo (njemački pandan našoj operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog), a na pamet su mi padaleWagnerove opere koje su upravo tu bile praizvedene. Na pamet mi pa- daju i jutros, sub hodierno die dok po münchenskim ulicama prema Rathausu šećem i susrećem škovacine i radnike na baušteli . Dakako, moguće je čuti i hrvatski jezik, pa refleksno pišem haiku na kartolini čiji je adresat Tonko Maroević: Na baušteli na i pod puntiželon stenje hrvatski. Razumljivo, možda ne baš kao u Beču, ali ovdje se također često može čuti hr- vatski jezik na ulici. Tražim dalje Bayerische Staatsoper, ne bih li joj odmahnuo, otpozdravio, prisje- tio se početka praizvedbeWagnerova Ringa ( Das Rheingold i Die Walküre ), te opera Tristan und Isolde i Die Meistersinger von Nürnberg , koje su se praizvedbe baš ovdje