Nova Istra

140 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Jovan NIKOLAIDIS SLOVO O SINU CRNOGORSKOM alegorija Bi u oca domaćina sin rasipnik, propalica. Koliko mudrosti i samoodricanja bješe u starcu, toliko, i više od toga, lakovjerstva i nehaja stanovaše u njegovom jedincu. Otac je sticao, grčio se i nadu polagao u nasljednika. Kome se reda znalo nije. Zaludu prijekori, molbe i zaklinjanja. Spleten lošim društvom, naivan i ovisan o braći po nehaju i rasipništvu, runio je očevu stečevinu, tanjio mu živce i utrobicu rastakao. Kuni ne kuni, ne bi vajde. I ne sjeća se kad mu je žena umrla, toliko je to davno bilo. Ostavila mu je bebu, sina crnogorskog, kome je i otac i majka bio i ostao. Odgajao ga je za čast i ponos. Dijete je izraslo za sramotu. Brigom svojom nije sina zaštitio od obijesti. I kako već biva u kućama gdje je porod pametniji od rodonačelnika, osta otac za sažaljenje, a sin za sramni pokaz. Roditelj je tugovao, tihovao, dijete dangubilo, mahnitalo. Pa kad jednom stiže vrijeme da se otac preseli u mir, dozva nasljednika i posljednji put mu reče: – Ne dozva se pameti, dijete moje. Meni je vrijeme putu. Da li bi mi na potonjoj uri uslišio želju? – Naravno da bih, stari. – U donju pojatu, onu što se stisla pod murvom, nad vratima stoji greda. Na gredi savijen konop. Za tebe je spremljen. Kad se sve naše oburda, kad više ne bu- deš imao kud, uzmi ga, jedan kraj veži za gredu, drugim krajem o svom vratu savij omču. Popni se na stolac, stegni omču, gurni oslonac, pa se muški objesi. Nema ti lakšeg puta iz ćorsokaka. Dijete se nasmija, a otac preminu. Njegov život otad (lutanja i tumaranja, nehajna izletišta i moderne vijađe, kros kontri među tuđince na sve četiri strane svijeta, beton i asvaltne putanje), ne baš kratak jer je i bogatstvo očevo bilo veliko, ispunili su lagoda i nehaj. Predan uži- cima, srkao je životu sve radosti. A kad imaš čime i od čega, nije se teško naučiti na lijepo i strasno. Osim putovanja diljem krajeva koje su ucrtale njegove želje za