Nova Istra

139 Jovan NIKOLAIDIS STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Narod posjeduje neizlječivu naviku da nečemu ili nekome služi. Naravno da takvo što dovodi do istorijskih lomova, kad se prepuni pehar narodne žuči, ali i tada čeka prijeki znak sa vrha: da politika podigne pest i pokaže pravac: „Naprijed u novo stanje vaše ovisnosti i naših igara!“ Narod služi svom neredu. Narod lažno vjeruje, jer je on paganska enklava. Narod najmanje vjeruje sebi, voli da nađe nekoga da vjeruje u njegovo ime. Često i dugo gaji iluziju prkosa, ali to je samo nedovršena gesta straha. Narod prihvata presiju sjećanja: to je epika. Narod prihvata presiju zaborava: to je demagogija. Narod u boga vjeruje samo sa ruba svoje nade da će mu On dati što nema. Ono što ima, daje mu politika. Niko prilježnije od naroda ne pamti laž, a zaboravlja istinu; ona mu i ne treba, treba mu kruh i hvatanje u narodno kolo. Narod je gospodar strojevog koraka, naučenog davno. Idući ka svom umišljenom cilju, ne vidi kraj sebe svoju djecu, koja, ne voleći da hodaju zadato, jecaju i bjesne. Ali, narod je češće za starost, nego za mladost. Otuda posjeduje prezir prema in- dividualistima. Kao što individualisti preziru njih. Oboje sebični iz različitih ra- zloga, oboje bi jedno drugo da ukinu. Narod poštuje one osrednje pameti, ali jakog glasa. Narod ne prepoznaje zapretanu savjest izuzetnih pojedinaca, a ovi se začas utope u amebnu masu svojih ideala. Narodna duša sazdana je od znoja, suza i krvi, zato često slavi zločince. Voli privid, iako narod nije privid. Ali narod jeste drugo ime za zabludu. Narod ne voli poređenja, poređenja uče. Zato se i kaže: ko ne shvati istoriju, po- navljaće je. Narod sve vrijeme samo to i radi – ponavlja istoriju. Dobar dio svog kolektivnog pamćenja ukrašava simbolima, koje uspinje skalama hiperbole. Narod je sklon preuveličavanju, slavi svoje proizvođače iluzija. Narod nije spreman za let, pad je njegova biološka kategorija. Jer: čovjek nije tica.