Nova Istra

138 Jovan NIKOLAIDIS, Ulcinj (Crna Gora) ČETIRI SLOVA SLOVO O NARODU Često gotovo mazohistički bol naseli epsku fantastiku narodnu: prazan prostor neba i bespuća, i u sredini pejsaža puteljak koji se gubi u daljini: narod voli da hoda utabanim stazama, na kojima najčešće i ostaje, zastajući naglo, zbunjen pred nepo- znatim čestarom. Na svom via dolorosa narod ne shvata umah što se zbiva, opijen sjetom na ono što je prošlo. Narodu uporno treba pokazivati put, e da bi jednom krenuo naprijed. Nije umah za promjene, čeka signale, šarena svjetla budućnosti. Iako mu je teško (jer muka i bol narodni su ures) – jer kakav je to narod koga ne jašu i ne zlopate – on će, kad shvati, žustro krenuti pravcem putokaza. Slobodarski duh za narod je apstrakcija, i zato on, čekajući iznova svoju pticu ru- galicu, ponavlja punih usta sve priče o slobodarskom narodu, očekujući, iščekujući. Narod nije za slutnju, ona pripada vođama, jeste za zanos, nju mu daju narodni tribuni. Narod ne prepoznaje stanje, njemu pripadaju posljedice. Narod ne umije da reaguje principijelno. Iako u akciji često postupa po instinktu, dakle: po nagonu stada (je li ono Kralj Nikola znao reći: „Narode stoko, narode snago?!“), on ipak u sebi ne posjeduje „čistotu životinjskog djelovanja“. Ravnodušan je, što mu je teže sve je ravnodušniji, mentalno lijen, arogantan, kao i svaka sujetna priroda: narod jeste prirodna pojava, promjene društvene su neprirodne. Zato on „miješanje u politiku“ izjednačuje sa udvorništvom politici. Ne voli pravedne a poetične tribune, straši se oštrih momaka, koji ne kriju potrebu da od naroda stvore svoj mehanizam. Narod ne voli kad ga kritikuju, osjeća sla- bost kad ga neumjereno hvale; kao kod svake prozaičnosti – beskrajna je taština narodna.