Nova Istra

137 Irvin LUKEŽIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI ali i na samu knjigu na koju upućuje, možemo ga odrediti i kao tekst o tekstu pisan u stilu teksta o kojemu govori.“ 40 Iz Martinčeva se Zapisa danas rado navodi sintagma kojom se hrvatski jezik poistovjećuje s narodom i zemljom, a u kojoj se kaže da Turci „nalegoše na ezik6 hrvatski“ (=navališe na narod hrvatski). Upravo ta sintagma staroga grobničkoga glagoljaša još uvijek čini aktualnim, poučnim i poticajnim, danas možda više negoli ikada prije. Njena se vrijednost posebno mogla osjetiti tijekom Domovinskoga rata, kada se narodni kolektiv ponovno našao u vrlo teškim okolnostima, koje su po svo- joj tragičnosti nevjerojatno nalikovale Martinčevu vremenu. Čak i nakon tih sud- bonosnih kriza, u vremenima razmjernoga društvenoga i političkoga mira, ostaje njegova sintagma nekom vrstom trajne opomene i zavjeta za budućnost. Stoga možemo ustvrditi da je pop Martinac danas, posve opravdano, uvršten među najznačajnije autorske osobnosti takozvane starije hrvatske književnosti. Nje- gov osebujan glas odjekuje već stoljećima kao svjedočanstvo o postojanju razvijene pojedinačne i kolektivne svijesti, svijesti o pripadnosti zajedničkoj jezičnoj, kultur- noj i narodnoj tradiciji koju svakako valja očuvati, unatoč svim nevoljama i isku- šenjima što ih donosi povijest. Da nije bilo te i takve visoko razvijene nacionalne i domoljubne svijesti, na našim povijesnim prostorima ne bi bila moguća ni kasnija narodnosna identifikacija. U Martinčevu se zapisu zrcali duša pojedinca u doba velikoga „turskoga straha“, a život kao da odjednom progovara iz grobne tišine, te ponovno poprima tragične i dramatične razmjere. U toj naglašeno uzvišenoj i ritmi- ziranoj prozi jasno razabiremo ideju koja se postupno pretače u snažnu poruku, po- ruku upućenu povijesti i nekom dalekom potomstvu. Ta poruka ne poziva samo na suosjećanje nego i na aktivni dijalog. Martinac je bio prvi koji će u našoj književnosti progovoriti o užasu koji izaziva iznenadna pojava turskih konjanika na obzorju kao i na zlokobne posljedice njihova djelovanja. Uskoro će to postati stoljetnim konsti- tutivnim motivom hrvatske epike koja će od Maruliće preko Gundulića voditi sve do Mažuranića. Nakon popa Martinca tragedija hrvatske zemlje postaje središnjom temom hrvatske književnosti. 41 Stoga i ne čudi da se u sveučilišnim programima kroatistike njegov Zapis danas uzima kao antologijsko/klasično ostvarenje u žanru hrvatske kasnosrednjovjekovne povijesne proze, kao najljepši i najvredniji od svih naših povijesnih spisa 42 , te se posebno obrađuje u seminarima ili uzima kao poseban predmet novih znanstvenih i stručnih rasprava. On će zasigurno još dugo ostati velikim istraživačkim izazovom i književnim nadahnućem. 40 G. Čupković, nav. dj., str. 1-2. 41 I. Frangeš, Povijest hrvatske književnosti , NZMH, CZ, Zagreb-Ljubljana, 1987., str. 32. 42 D. Fališevac, Hrvatska srednjovjekovna proza , HFD, Zagreb, 1980., str. 70.