Nova Istra

136 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Irvin LUKEŽIĆ da zauzmemo stav prema onome o čemu on piše. U svega nekoliko rečenica Mar- tinac je uspio izraziti ono za što bi inače možda bilo potrebno upotrijebiti tisuće i tisuće stranica kakvog povijesnog traktata. Uspio je, jasno i uvjerljivo, izraziti sav užas jednoga trenutka, koji će ga prisiliti na zaokret u razmišljanju, pobuditi da od objektivnog i staloženog rada na jednome glagoljaškom brevijaru prijeđe, zakratko doduše, na posve subjektivno pisanje, da svjesno prekrši strogo pravilo svoga do- tadašnjega djelovanja. Naručitelji brevijara, novljanski pavlini, nisu od njega oče- kivali da u kodeks unosi vlastita zapažanja i razmišljanja. No, on je to ipak učinio, dakako iz vlastitih pobuda i potreba. Naprosto si je sam uzeo takvu slobodu i taj čin potvrđuje njegovu modernu intelektualnu svijest. Bio je to njegov cri de coeur , hrabri intelektualni prosvjed protiv nepravde i sile. Na taj se način hrabro izdvojio iz anonimne mase svojih zaboravljenih suvremenika koji su, marljivo i skromno,„na slavu Božju“, stvarali djela koja danas ulaze u korpus naše nacionalne kulture. Mar- tinčev tekst predstavlja neku vrstu manifesta moderne pobunjene svijesti, manifesta spontanog i naivnog, kakav je već mogao biti u to prijelomno doba, kada se srednji vijek pretvarao u rano novovjekovlje. U Zapisu popa Martinca kolektivno nesvjesno nameće se osobnom doživljaju i združuje sa sviješću vremena, on je njegova pjesnič- ka kompenzacija jer onom neizrecivom daje konkretan i vrlo potresan izraz. Upravo kao što proslavljeni i velebni Faust potresa dušu svakoga Nijemca, tako i skroman, ali za nas prevažan Martinčev lament potresa dušu svakog Hrvata. Iznimnu vrijednost Zapisa popa Martinca otkriva i Gordana Čupković, u jedno- me od najnovijih filoloških istraživanja posvećenih tome tekstu. Autorica naglašava kako se to djelo oslanja na srednjovjekovlje (crkvenoslavenski izraz, način organi- zacije teksta i tematika), ali i na elemente govornoga jezika i tematiku kojom su se bavili pjesnici u razdoblju humanizma i renesanse (elegijska povijesna tematika o bojevima s Turcima). Za taj lirsko-epski kolofon Drugoga novljanskog brevijara ona tvrdi da „objedinjuje u sebi uporabnu pragmatičnost (ubikacija knjige sa zahvalom) i estetičnost (slika svijeta i određenog svjetonazora), koja u cjelini teksta prevlada- va nad uporabnosti, čime se izdiže na rang zasebnoga književnoga djela koje ima i oznake modernosti koje ne bismo mogli svrstati ni u brevijarsku ubikaciju ni u povijesno izvješće. Tekst Zapisa čine dvije glavne cjeline i završetak kao posebna, treća, cjelina. U objema se glavnim cjelinama govori o okolnostima nastanka knjige (brevijara), koja je tako glavna tema i vanjski povezni element (meta)teksta. U prvoj se cjelini nižu motivi koji se tiču okolnosti iz zapisivačeva neposrednog životnog okružja, koje su pridonijele tome da knjiga bude napisana, dok se u drugoj cjelini nižu motivi koji predočuju okolnosti iz susjedstva toga okružja, koje su ometale pisarevu-autorovu koncentraciju pri pisanju knjige. Kako se kao zapis o knjizi Mar- tinčev tekst citatima, stilskim sredstvima i tematikom oslanja na knjišku tradiciju,