Nova Istra

135 Irvin LUKEŽIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Znakovito je da se nitko od svih tih naših gorljivih domoljubnih pisaca ni jednom riječju ne osvrće na Martinca, koji je koncem petnaestoga stoljeća, na tome istom Grobniku, uzdisao nad krbavskom katastrofom i govorio o „jaziku harvatskom“. Više je negoli očito da nisu znali ni za Martinca ni za njegov Zapis, koji se nalazio u susjednom Novom Vinodolskom. Da su znali, svakako bi ga bili morali spomenuti u svojim djelima. Iz današnje perspektive, koja više nije sklona vjerovati u legen- darnu bitku kao povijesnu činjenicu, pop Martinac svojim djelovanjem Grobniku, starome glagoljaškom središtu u neposrednom zaleđu Rijeke, ipak osigurava više negoli časno mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Premda Zapis popa Martinca stoji na početcima obrade turske teme u hrvatskoj književnosti, primjećuje Darko Dukić, „u oči upada njegova stereotipnost. Nabra- janje osvojenih zemalja, inzistiranje na paležu crkava i samostana, ubijanju staraca i zarobljavanju onih mlađih uz evokaciju povorke robova, definiranje rata kao vjer- skog rata, sve se to može pronaći u većini latinskih tekstova hrvatskih pisaca nasta- lih prije ili otprilike u vrijeme Martinčeva Zapisa , kao i u tekstovima na narodnom jeziku nastalima neposredno nakon 1500.“ 39 Tu stereotipnost Dukić, s jedne strane, povezuje s Martinčevom lektirom, a s druge, postojanjem kolektivne predodžbe, jav- nog mnijenja i usmene tradicije. Martinac je, dakako, mogao i prešutjeti svoje košmarne vizije, ali on je ipak za- bugario, otvorio dušu i hrabro poslao poruku u beskrajnu tišinu svemira. Svjedoči ta poruka o postojanju ne samo domoljubnoga zanosa nego i odgovornosti pred potomstvom, odgovornosti pred poviješću i, dakako, vječnom bešćutnošću svijeta. Mi tek danas možemo u potpunosti naslutiti pravu dimenziju i domete te humane poruke što nam dolazi iz tame prošlosti, nakon što su protutnjala mnoga burna stoljeća i uslijedile mnoge nove nesreće, kuge, gladi i ratovi. Međutim, stječe se do- jam da sve neumitno prolazi, a Martinčev krik kao da dobiva na još većoj istinitosti, autentičnosti i aktualnosti. Bio je to i ostao„glas vapijućega u pustinji“, ali glas moćan i opravdan, što svoj pravi smisao dobiva tek prolaskom vremena. On možda čak toga nije ni bio svjestan, nije ni mogao znati što će se zapravo zbiti. Više je slutio negoli znao, odlikujući se točnošću zapažanja i nevjerojatnom intuicijom. Martinac je, osim pronicljivosti, posjedovao i pjesničku darovitost, kadru da svoje misli pretoči u snažne i prodorne riječi, dramatične i živopisne slike, upravo onako kao što će to kasnije poći za rukom i Marku Maruliću u njegovoj Juditi . Upravo je aktualnost i začudna suvremenost Martinčevih vapaja ono što nas u njima trajno privlači. Ti vapaji nas opominju i progone, nad njima se i danas mo- ramo ozbiljno zamisliti. Svojim aktivizmom on nas budi iz letargije, tjerajući nas 39 D. Dukić, nav. dj., str. 42.