Nova Istra

134 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Irvin LUKEŽIĆ način shvaćena ne samo kao velika nesreća nego i cikličko ponavljanje jedne povijesne situacije, odnosno povijesna nužnost što periodično pogađa stanovnike Europe. Na taj način pojava konjanika što nadiru s Istoka svakih nekoliko stoljeća može biti shva- ćena kao ispunjenje programa Božje providnosti što ravna sudbinom čovječanstva. Zanimljivo je ovdje spomenuti da Martinac, iako govori o Tatarima, ni jednom riječju ne navodi legendarnu bitku na Grobničkom polju iz 1242. godine, u kojoj su hrabri hrvatski bojovnici navodno hametice porazili Batu-kanove divlje horde. Iz toga posredno možemo zaključiti ili da Martinac za tu bitku nije znao, što je malo vjerojatno, ili da se ona nije ni dogodila, što je vrlo vjerojatno. Da se dogodila, Mar- tinac zasigurno ne bi žalio truda da je barem aluzivno ne spomene i uklopi u svoj za- pis. No, bilo kako mu drago, ova legenda će u devetnaestome stoljeću doživjeti svoj romantičarski revival . Zahvaljujući tome, Grobnik i Grobničko polje postat će mje- stom kamo su rado hodočastili mnogi hrvatski književnici, a neki od njih iskoristit će taj rodoljubni i nacionalni mit u književne svrhe. Naime, već u trećemu desetljeću devetnaestoga stoljeća dio hrvatske građanske inteligencije počinje isticati program nacionalnoga preporoda kao svoj politički ideal. Karakteristično je za ilirizam, kao i za svaki romantizam, da povijest doživljava izrazito emocionalno, sentimentalno, s određenom dozom patosa. Povijest je za ilirce vrelo svakog nadahnuća, njihovi su pogledi okrenuti unatrag jer su uvjereni da samo u prošlosti valja tražiti ono čega nema u sivoj sadašnjosti tadašnje Hrvatske. Ilirci trebaju mit, oni ga žele, na koncu ga i stvaraju, literariziraju. Jedan od najznačajnijih mitova ilirizma je mit o legendar- nom boju Hrvata i Tatara na Grobničkom polju 1242. godine. Kada mladi padovanski student Demeter putujući iz Zagreba u Italiju zastane zadivljeno pred surovim prizorom pustoga kršnog polja, kada Kukuljević jašući na konju tim istim poljem traži grobove Mongola, kada Nemčić-Gostovinski iz svoje kočije promatra kameniti mjesečev pejsaž tresući se od hladnih refula bure, kada Preradović u tišini oficirske sobe razmišlja o davnim junacima na slavnome polju, kada Kazali uzima u ruke pero da napiše odu Jelenpolju u čast đakovačkoga vladi- ke – onda su to kadrovi jednoga te istog filma, motivi jedne te iste književne priče; onda to nije povijest nego literatura. Ilirci su Grobničko polje uvijek doživljavali kao pozornicu na kojoj se nešto moralo dogoditi (pustoš polja za njih je neoboriv dokaz istinitosti strašne bitke poslije koje nije ostao nego kamen na kamenu, zaboravljajući da je ta pustoš zapravo posljedica geoloških, klimatskih i meteoroloških promjena na reljefu). Oni su ovdje bitku s Mongolima vidjeli upravo zato jer su je htjeli vidjeti. Bitka na Grobničkome polju, u kojoj Hrvati herojski razbijaju okrutne Azijate, tre- bala je postati jedno od temeljnih uporišta nacionalne povijesti. 38 38 O tome više u Grobničkom zborniku 1, Rijeka, 1988., str. 367-417.