Nova Istra

132 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Irvin LUKEŽIĆ u usponu. Vrijeme je to u kojemu su se zbivale velike povijesne promjene, nalik oni- ma što su zahvatile Europu u vrijeme provale novih barbarskih naroda. Nije stoga neobično da je pop Martinac svoje dodatno nadahnuće pronašao još i u poslanicama Sv. Jeronima, koji također spominje „nesreće našeg vremena“ ( temporum nostrorum ruinas ). U XVII. poslanici Heliodoru, pogrebnoj besjedi Nepocijanu (Ep. LX), Sv. Jeronim, čije je rodno mjesto Stridon nastradalo tijekom provale barbara, piše: Neću ovim da kazujem nevolje jadnikâ, nego nestalnost čovječje sreće. Strah me je pripovijedati nesreće našeg vremena. Dvadeset je godina, i više, da se od Carigrada do Julijskih planina svaki dan proliva rimska krv. Got, Sarmat, Kvad, Alan, Huni, Van­ dali, Markomani pustoše, osvajaju, pljačkaju Skitiju, Traciju, Macedoniju, Dardaniju, Daciju, Tesaliju, Ahaju, Epir, Dalmaciju i svu Panoniju. Koliko gospođa, koliko djevica Bogu posvećenih, koliko poštenih i odličnih lica ne bi osramoćeno od onih zvijeri? Biskupi su zarobljeni, svećenici i ljudi crkovni različitih redova poubijani. Porušene su crkve; uz Božje oltare stoje kao u štalama konji; premetnute su moći mučenikâ: ´Svud žalost, svud uzdisanje i mnogi oblici smrti´! Rimski svijet ruši se, pa opet naš uspravljeni vrat neće da se pogne. Kolika će sada biti hrabrost Korinćana, Atenjana, Lakademonaca, Arkađana i cijele Grčke kad im barbari zapovijedaju? Ne imenujem nego ovo malo glavnih gradova, što im negda moć bijaše velika. Cijenilo se da će Istok biti oslobođen od ovih nevolja, i samo glasovima ustrašen. A kad tamo, lani vukovi napušteni na nas ne iz Arapske, nego sa sjevera, iz krajnjih kršâ Kavkaza, u kratko vrijeme optrčaše tolike pokrajine. Koliko je manastira oteto? Koliko je rijeka od ljudske krvi pocrvenjelo? Opkoljena je Antiohija i ostali gradovi kraj kojih teku Halis, Cidon, Oront i Eufrat. Gomile ljudi zapadaju u rop­ stvo. Arapsku, Feniciju, Palestinu i Egipat već je strah zasužnjio. ´Da imam sto jezika i sto usta, i gvozden glas, ne bih bio kadar ni letimice spomenuti imena svih muka.´ A ni­ sam doista ni naumio pisati povijest, već samo s malo riječi požaliti naše jade. Uostalom, ni Tukidid ni Salustije ne bi mogli njih pripovjediti kako bi zasluživalo. 32 Premda je između njih vremenska razdaljina od punih jedanaest stoljeća, te se odnose na sasvim različite povijesne kontekste, sličnosti između Martinčeva zapisa i Jeronimove poslanice više su negoli očite. Ono što je Jeronim doživljavao kao rasap rimskoga društva, Martinac će povezati s rasulom tadašnje Hrvatske. Osim toga, Martinčeva je imaginacija bila dodatno obuzeta srednjovjekovnim pripovjednim vizijama i raznovrsnom apokaliptičnom lektirom, odnosno biblijskim i apokrif- nim knjigama u kojima se najavljivao Spasiteljev povratak, što se doživljavalo kao događaj s nadom, unatoč kolektivnih i pojedinačnih strahova koji bijahu potisnuti u takvim poučnim i maštovitim tekstovima. Naime, „u vrijeme velikih epidemija i kataklizama, u vrijeme mongolskih i turskih invazija, ti su apokaliptični spisi davali 32 Sveti Jeronim, Izabrane poslanice . Književni krug, Split, 1990., str. 139-140.