Nova Istra

131 Irvin LUKEŽIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI kako zamjećuje Eduard Hercigonja, u trenutku koncipiranja ovoga zapisa, autor je bio „ne samo pod svježim dojmom crkvenoslavenskog jezika , prepisivanih brevijar- skih lekcija, nego i pod dojmom njihova sadržaja , posebice sadržaja ´knjige o Juditi´, te najdramatičnije – i najliterarnije – starozavjetne legende koja je svojom porukom nametala aktualizaciju, poistovjećenje Betulije s Hrvatskom Martinčeva vremena, rastrganom ´turskim strahom´ koji ´Hrvate raščini´“ 29 Martinac je, očito, bio čovjek učen, predan duhovnim stvarima, ali podjednako tako i čovjek koji u punom smislu riječi pripada svome vremenu i narodu. S velikom je zabrinutošću osluškivao vijesti što su do njega dolazile i na koje nije mogao biti ravnodušan. S velikom dramatičnošću stoga opisuje nasilja koja Turci provode osva- jajući hrvatske zemlje, nasilja koje on uspoređuje s najžalosnijim razaranjima Euro- pe u prijašnjim stoljećima. Turke prikazuje kao osvajače koji su podigli svoj sveti rat protiv mnogih zemalja. Smatra ih potomcima Jišmaela (Izmael), Abrahamova sina prvijenca, čija mati bijaše Hagara, Sarina sluškinja Egipćanka. Kada se Sari rodio sin Izak, Jišmael je toliko zadirkivao mlađega brata da je Sara od Abrahama zatraži- la neka ga otjera zajedno s majkomHagarom u pustinju Beer Šebe. 30 U pustinji Ha- gara susreće anđela koji joj proriče da će od njega poteći veliko potomstvo i otkriva joj zdenac vode kako bi mogla preživjeti. Hagara je odgojila Jišmaela u pustinji i on je postao lovac. 31 Turci, dakle, dolaze niotkuda, iz pustinje i divljine, predstavljajući veliku opasnost čitavome svijetu. Oni se šire brzo, prenoseći svoju vlast od zemlje do zemlje, predstavljajući sve veću prijetnju. Kako valja shvatiti Martinčevu sintagmu da Turci „nalegoše na jazik hrvatski“? U doslovnom smislu to znači da nije riječ o nečemu prirodnom, već silom nametnu- tom. Ako je silom nametnuto, onda ne može biti pravedno. Da bi se pravda ponovno uspostavila, povratak na prethodno stanje, odnosno, povlačenje Turaka s hrvatskih područja onda je nužnost. Dakle, sintagma nema samo značaj konstatacije jedne povijesne činjenice, nego ujedno sadrži ideju oslobađanja„jazika hrvatskoga“, kako bi se očuvala njegova samobitnost. Ukoliko se to ne dogodi,„jazik“ će ostati u podanič- kom i robovskom odnosu prema turskom Polumjesecu, tadašnjoj svjetskoj supersili činjenica, što onda tim anaforičnim isticanjem dočarava unutarnju istinu; vanjski stilski element stekao je obilježje skladnog ritmičkog kazivanja. Tako je jedan pažljivo organizirani prozni tekst tijekom svoga razvojnog prosedea iz širokog plana okvirne obavijesti i povijesne priče, na kraju završio sažetim nabojem suosjećanja iskazanog i vanjskim oblikom stilski označene ritmičke proze, a time i sigurnim literarnim atributom.“ R. Bogišić, nav. dj., str. 11. 29 E. Hercigonja, ´Liber Judith´ i Martinčev zapis ´Suprotiv Turkom´ iz novljanskog II. brevijara, nav. dj., str. 69-70. 30 J. Hall, Rječnik tema i simbola u umjetnosti , August Cesarec, Zagreb, 1991., str. 1. 31 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva , SNL, Zagreb, 1979., str. 250.