Nova Istra

129 Irvin LUKEŽIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI a hrvatski narod u skladu s takvom romantičnom interpretacijom povijesti postaje „izabrani“ kršćanski narod, spasitelj Europe, narod kome će božanska providnost dodijeliti posebnu ulogu u novovjekoj povijesti. U Martinčevo doba, međutim, to su još uvijek bile samo slutnje. Martinac svoj „jazik“ ipak ne smatra izdvojenim, naprotiv. On ga promatra u širemu kontekstu, kao univerzalan fenomen. Naime, „jedno je od svojstava srednjovjekovnog pisanja povijesti, u usporedbi s klasičnom historiografijom, bila njegova sveobuhvatna univerzalnost, ali ono je istodobno bilo i izrazito i neskriveno konkretno i lokalno.“ 26 Hrvatski je narod tek jedan od mnogih koji su bili izloženi kolektivnim stradanjima i nevoljama. Martinčev pogled, prema tome, nije ekskluzivan već univerzalan. Martinčev jazik , iako naoko izgleda kao usputno nabačena riječ, nosi u sebi vrlo snažnu političku konotaciju. Njome se hrvatski narod ne određuje samo kao pro- stor u kome žive ljudi što se služe istim govorom, već i politički prostor, uokviren jasnim granicama prema susjednim narodima. Kako bi bolje sebi predočio problem geopolitike i odnosa političkih moći, taj glagoljaš svakako je, pored ostalih knjiga i rukopisa, morao pred sobom imati neki zemljovid ili atlas. Na zemljovidu tadašnje Europe Hrvatska je zemlja izravno izložena invaziji strane neprijateljske sile koja može biti pogubnom za njen opstanak. Stoga je njen posebni cilj u tom času očuva- nje vlastite samostojnosti, a zajednički cilj očuvanje europskoga kršćanskog zajed- ništva pred islamskim zavojevačima. Da bi pojačao dojam na čitatelja, Martinac mu pred oči priziva sliku turskih brutalnosti i nasilja. Turci su stoga predstavljeni kao natio perversa , narod krvoločan, bezdušan i strahovito okrutan. Veličina zbivanja Martinca prisiljava na sažetost. Nit njegove pojedinačne sud- bine odjednom se počinje preplitati sa sudbinom njegova naroda. On naprosto ne može ne komentirati ono što se zbiva u njemu i oko njega u zlim vremenima. Splet uzajamnih ovisnosti između pojedinca i povijesti ovdje odjednom, posve neočekiva- no, izbija na vidjelo u svoj svojoj dramatičnosti, jer čovjek ne može pobjeći ni od sebe niti od surove stvarnosti. Sažimanje na ono bitno u stvarima jednostavno je njegov imperativ jer mu vrijeme izmiče, te on čak više nije siguran hoće li uopće uspjeti pre- živjeti. Zato je i valjalo zapisati ono što se u tom trenutku osjeća. Odjednom je bio narušen blaženi tisućljetni mir srednjovjekovnih skriptorija, mir koji je njegovoj du- hovnoj subraći omogućavao nesmetano djelovanje. No sada je sve postalo drugačije. Svijet je odjednom prestao biti ono što je do tada bio, u njemu su sada zagospodarile i vladale slijepa i glupa sila mača. Stvari su izmicale nadzoru, počele su se odvijati mimo volje Božje pravde, čovječnosti i logičnosti. Na njih kao da ni sam Bog nije više mogao utjecati. Martinčev dom i domove njegovih suvremenika zahvatio je velik 26 J. Burrow, nav. dj., str. 223.