Nova Istra

128 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Irvin LUKEŽIĆ grešnička ), što predstavlja metatekstualni topos skromnosti s pozivom čitatelju da sam ispravi pogreške, Martinac pridodaje svoje svjedočanstvo o bitki na Krbavskom polju i time otvara tursku temu . 23 Kada je u Grobnik iznenada stigla vijest o onome što se dogodilo na Krbavskom polju, kada je došao glas o svim pojedinostima bitke i veličini katastrofe, o mrtvima i zarobljenima, to će na Martinca ostaviti dubok dojam. Kako je upravo tada bio na sredini svoga posla, odlučio je, ne čekajući njegov svršetak, u kodeks umetnuti vlastitu autorsku bilješku-kolofon. 24 Učeni glagoljaš kakav bijaše Martinac, koji se marljivo bavio proučavanjem, pre- pisivanjem i opremanjem crkvenih knjiga, nije mogao izbjeći vlastitu egzistencijal- nu situaciju, uzdignuti se iznad zadatih ideologijskih i dogmatskim postavki svoga vremena. Kao svećenik bio je određen biblijskim i Biblijom nadahnutim pisanjem povijesti, kao i suvremenom lektirom obrazovanih duhovnika. Ono što je vidio oko sebe izgledalo mu je kao zlokobno ponavljanje strašne priče ne samo biblijskih nego i kasnijih ratnih razaranja, patnje i bola. Za Martinca to ponavljanje velikih nesreća nikako nije bilo slučajno. 25 Krbavska bitka predstavljala je, s jedne strane, povijesni događaj, a s druge arhe- tipsku situaciju, nešto što je dejà vu . Neodoljivo je podsjećala na arhetipske uzorke što ih je pružala Biblija, koja bijaše prepuna pripovijesti o tome kako su narodi radi kolektivnoga grijeha bili kažnjavani uništenjem, progonom, sužanjstvom, ali nakon toga bi slijedilo izbavljenje i spas. Upravo to je ono što će u Martinca ipak buditi neku nadu. On u zapisu, doduše, neće spominjati ni grijeh niti ideju o izabranome narodu, ali se to na neki način može naslutiti između redaka. „Jazik harvatski“ je upravo onaj prostor koji će narednih stoljeća dobiti slavni epitet antemurale christi­ anitatis , koji se inače pripisuje njegovu pokrovitelju knezu Bernardinu Frankopanu, 23 D. Dukić, nav. dj., str. 41. 24 R. Bogišić, Zrcalo duhovno , nav. dj. str. 7-8. 25 Naime, „nije se radilo samo o tome da su Adamov grijeh, utjelovljenje i posljednji sud sačinjavali okvir cijele povijesti. Činjenica je da je biblijska povijest predstavljala odnos Boga prema Izabra- nom narodu u nečemu što bi se moglo nazvati opetovanim uzorkom grijeha, kazne i izbavljenja, značila je da se moglo očekivati kako će se isti uzorak ponavljati dok povijest bude trajala: po- vijest je bila opetovani niz tipova i situacija unutar povijesnog makrokozma istočnoga grijeha i posljednjeg suda. Kršćanstvo je prirodno posvojilo ulogu Izabranoga naroda. Budućnost će pokazati da se ta uloga može gotovo neograničeno primjenjivati na svaku naciju ili sektu koja je, uz pomoć svojih kroničara, odluči preuzeti: vjera određenog naroda, njegova veličina ili pat- nje, božanska naklonost ili kazne kojima je bio izložen, opravdavale bi takvo poistovjećivanje. Zahvaljujući ideji ponavljanja, Biblija je za uloge u suvremenoj povijesti ponudila cijelu galeriju dojmljivih likova i djela: ratnike, buntovnike, suce, proroke, velike kraljeve (ili tirane), zavodljive ili iz rodoljubnih razloga ubojite žene, koje su povjesničari prepoznali ili ih prihvatili sami akteri i njihovi zagovornici ili protivnici.“ J. Burrow, Povijest povijesti , nav. dj., str. 206.