Nova Istra

123 Irvin LUKEŽIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI nesretno doba. Opet slobodna domovina njegov je san, njegov ideal, njegova strast. I zato iskreno plače i uzdiše pripovijedajući o onome što se događa u njegove dane, sluteći u tome dolazak još veće nesreće. U tome se, nažalost, nije prevario. Okolno- sti tada postaju abnormalnima i takvima će zadugo ostati. Martinac istupa uime pravde i istine, u brizi da njegov jazik zbog sve težih prilika i vlastitoga nesnalaže- nja naposljetku ne izgubi pravo na postojanje. Ovo pak nije bilo moguće ostvariti bez koncepta o budućnosti koji se može naslutiti između redaka zapisa. Umjesto oslobođenja, uslijedila su stoljeća strašnih kriza i krvoprolića, što se otežati ionako mukotrpan proces nacionalne emancipacije. Činjenica je da on nije bio prvi koji će u hrvatskoj kulturi u širem smislu, koja uključuje i latinske tekstove hrvatskih autora, pisati o „turskoj temi“. Njemu, nai- me, prethodi gotovo polustoljetna tradicija antituturske literature. 12 U Martinčevu se Zapisu, međutim, krije mnogo više od običnog ljudskog tuženja nad sudbinom. Krije se, naime, čitava jedna filozofija i iskustvo življenja, života što se nazire u ogle- dalu svoje epohe. Ta je poruka upućena budućnosti koja neumitno i sigurno dolazi, točnije, nama koji već pripadamo jednoj drugačijoj, reklo bi se sretnijoj epohi, nama koji hodamo pod tim istim nebesima mnogo stotina godina poslije tih strašnih do- gađaja. To je mogao napisati samo iskren, pošten i pobožan čovjek, svjedok jednoga pomahnitalog vremena, čovjek zabrinut za ono što se događa ili se tek ima dogoditi. PopMartinac pojavljuje se upravo u onom sudbonosnom trenutku kada hrvatska književnost izlazi iz srednjovjekovnoga razdoblja. Krbavska je bitka bila onaj krvavi politički događaj koji će konačno potkopati temelje višestoljetne medijevalne kultu- re. Nalazimo se na pragu novog doba, a ujedno smo i svjedoci rođenja jedne nove nacije „jazika hrvatskoga“. Pred tom nevelikom narodnom zajednicom iskrsnula je velika i teška dvojba – ili se očajnički nastaviti dalje boriti ili nestati, kao i toliki narodi u vihoru povijesti. Naime, „istoga onoga dana kad su hrvatski velikaši bili pobijeni a zemlja bačena na koljena, neki je učeni svećenik, pop Martinac s Grob- nika napisao na margini svetih knjiga koje je upravo izučavao i prepisivao, zapis o 12 „U tom kontekstu motivi turske okrutnosti poput uništavanja crkava, nasilja na starcima, žena- ma i djecom te odvođenja ljudi u ropstvo, koje se u Zapisu spominju, nisu nikakva novost; oni su već antiturski stereotip. Naime, od sredine 15. stoljeća odnosno od prvih kršćansko-turskih su- koba u prostoru ugarskih interesa (Bosna, Srpska Despotovina) hrvatski autori pišu antiturske poslanice i govore. Riječ je o političko-publicističkom žanru koji je u to vrijeme (sredina 15. st. do druge polovice 16. st.) cvjetao posvuda u jugoistočnoj Europi koja je bila izložena osmanskim osvajanjima i u kojoj je svaki kršćanski narod doživljavao sebe kao ´antemurale christianitatis´ (predziđe kršćanstva).“ D. Dukić, Osmanizam u hrvatskoj književnosti od 15. do sredine 19. sto­ ljeća . 41. hrvatski seminar za strane slaviste (Zagrebačka slavistička škola), Program seminara. Dubrovnik, 20-31. 8. 2012.