Nova Istra

121 Irvin LUKEŽIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI je to strašan trenutak, u isti mah veličanstven i uzvišen, kao stvoren za ekstatične pjesme i osobne tužaljke nadahnute biblijskim pathosom . Činjenica je da on u tom trenutku ne zna kako će se stvari dalje odvijati, ali svakako ne računa s propašću . Da je računao, zapis ne bi ni pisao. Pisanje je, dakle, za nj kategorički imperativ, čin pobune protiv neprihvatljiva stanja stvari, čin osobna očitovanja o kolektivnoj sud- bini. Martinac nije vojnik, vojskovođa ni strateg, već samo pisac, ali pisac sa stavom i osjećajem, pozvan i posebno odabran da progovori u trenutku kada se Turska širi poput plime što će preplaviti ne samo Hrvatsku nego i čitavu Europu. Premda još uvijek po svjetonazoru, osjećajima i tradiciji pripada srednjovjekov- nom kulturnom krugu, onome koji nije pridavao važnost autorskom potpisu, on odlučuje izaći iz sjene anonimnosti i opisati stanje u kome se iznenada našla njegova zemlja, kako bi o tome sačuvao trajan spomen za potomstvo. Učinio je to upravo kao i srednjovjekovni engleski redovnik Vilim iz opatije Malmesbury u Wiltshireu, koji u svojoj Historia Novella (Suvremena povijest) zapisuje: „U 1142. godini od Utjelovljenja Gospodnjeg, prihvaćam se zadatka da nađem put u labirintu događaja i pojava u Engleskoj kako potomstvo zbog naše nebrige ne bi bilo lišeno znanja o njima.“ 4 Za razliku od Vilima, koji je kao samostanski knjižničar za pisanje povijesti imao mnogo slobodnog vremena, Martinac nije uživao takvu povlasticu. On zapra- vo i nije imao ni ambiciju biti povjesničarem, već od očevica i svjedoka jednoga vre- mena silom prilika postaje povijesnim piscem, barem privremenim, jer se u njegovu slučaju prelamaju različite stvari stjecajem kojih on dolazi u takvu ulogu. On je za- pravo, ponesen događajima, tu ulogu i odgovornost odlučio preuzeti na sebe. Riječ je o slučajnoj, usputnoj bilješci na margini brevijara, ali tako oblikovanoj da se može smatrati i značajnim doprinosom književnosti. Zapravo, ono što je prvotno vjero- jatno trebalo biti tek historijskom bilješkom preraslo je, možda i nehotice, posve spontano, u književnu strukturu. Njen skromni autor zasigurno nije sebe držao ni povjesničarem ni književnikom, već prije svega nedostojnim slugom Božjim. Možda čak nije ni mogao pretpostaviti kakav će objektivni značaj njegov zapis vremenom zadobiti unutar naše stare književnosti. Gledajući iz današnje perspektive, bio je to smion i vidovit pokušaj objašnjavanja vlastite egzistencijalne i povijesne situacije, koji će kasnijim naraštajima njegovih sunarodnjaka olakšati kulturnu samoidentifikaciju. Premda je u našoj historiografiji Martinčev tekst bio isprva ocijenjen samo kao autentično pisarsko svjedočanstvo, prozaičan historijski dokument, koji je vrijedan samo s kulturološkog i povijesnog aspekta 5 , danas se na nj gleda kao na tekst s nesumnjivim poetskim značajkama, te je 4 J. Burrow, Povijest povijesti , Algoritam, Zagreb, 2010., str. 268. 5 N. Kolumbić, Zapis popa Martinca u kontekstu tadašnje hrvatske književnosti , Radovi Filozofskog