Nova Istra

115 Isabella FLEGO NOVI PRIJEVODI preobrazilo u neodređeno mjesto, eteričnu i neodredivu nišu u nepreciznom svijetu, koji nije bio ni njegov niti bilo čiji tavan. S prozora, otvorenog k dalekom morskom horizontu, misli su mu se pretvorile u let, koji pamti očeve priče o mnogim ruda- rima iz drugih zemalja, unutar crnih tavana, gdje je bilo nemoguće odrediti točne dimenzije djelovanja, i gdje neosporna stvarnost rudnika nije ostavljala prostora da, poput zvijezda, zablistaju mašta i legende. More mu je, pak, uvijek davalo osjećaj otvorenosti i dohvatljivosti drugih stvarnosti. Prošlo je neko vrijeme... mamin je glas dopro do njega i dozvao ga u stvarnost: „Paolo, kokoši čekaju!“ Tada natrpa klipove u naručaj i siđe stubištem. U dvorištu je razveselio kokoši koje su brzo ušle u ko- košinjac. Pokupio je klipine i odložio ih uz drva kraj ognjišta. U međuvremenu se smračilo. Među rebrastim zdjelama i loncima majka je već pripremala večeru. Stavi- la je kuhati jaja i očistila radić. Na salatu, bit će odličan prilog palenti koja je ostala od ručka, podgrijanoj na rešetki. Na selu se uvijek rano večeralo. Poslovica „ Jutarnji sati zlata vrijede “ bila je gotovo ritual, a tko je ujutro htio biti učinkovit, trebao je na- večer rano leći. Nakon rada u polju, otac je proveo sat svoga kasnoga poslijepodneva u seoskoj gostionici, Dopolavoro. Tamo su svi osjećali jednaku razdraganost: imati sreće i radosti pričati, komunicirati kao čovjek sa čovjekom, pjevati i razgovarati s osobama iste sudbine. Muškarac se vratio na vrijeme za večeru. Opet sjedinjeni oko stola, prilično su brzo pojeli večernji obrok, gotovo u igri tišine. Svatko je napustio stol sa svojim mislima. Djevojčice su raspremile stol i oprale posuđe. Otac je sjeo na klupu pod ognjištem da uživa u posljednjoj šalici ječmene kave u danu i popuši pola cigarete. Žena se spremala za pletenje, naime, plela je čarape za obitelj na pet igala, s grubom vunom koju bi često sama isprela. Još željan proljetnih mirisa koji su ga maloprije odveli u sanjarenje i san, dečko je na vratima mirisao večer i čekao da sestre završe kućne poslove. Pranje nogu bilo je obvezno prije spavanja. Kad su sestre izlile vodu iz zdjele na dvorište, došao je red na njega. Brzo se oprao. Malo je gestikulirao, ali kao da su umorne ruke svu snagu potrošile u rovovima i na dršku rudarske lopate. Majka je poslala djevojčice u kre- vet. Naravno! Najprije ženska čeljad, a onda njezin dečko koji se već prvoga dana s posla vratio promijenjen, iz podzemna svijeta kojim upravljaju sirena, toranj i kavez, nosač života i smrti u igri svjetla i sjene. Nije više bio prodoran i nasmiješen. Postao je šutljiv. Prve večeri mogao je to biti samo umor, ali pokazivao je, i od toga će dana ubuduće uvijek pokazivati, da su njegove nade visjele i održavale se na tankoj niti kao na paučini. Paučini crnoj od prašine. Paolo se popeo u sobu i zadrhtao: sestre su već legle, a svjetlo petrolejke, rasuto po ormariću, pokrenulo je igru sjena. Iznenada je nedvojbeno osjetio strah da sati u rudniku ne ožive. S prozora otvorenoga u noć, zvijezde i slobodan zrak pogledao je daleko prema moru. Primijetio je da miriše ruža koja se penjala po zidu kuće. Naglo