Nova Istra

114 NOVI PRIJEVODI Isabella FLEGO zrače. U naborima tvrdoga i tamnoga platna oči su joj već vidjele promjene koje će mlado Paolovo tijelo poprimiti, kao mnogi drugi prije njega, vrlo brzo. Kad se vratila u kuću, promotrila je svoga dečka mršavoga, dugih nogu, leđa ravnih kao u vojnika, suhih lopatica, i opazila noge i ruke modrikaste od vena. Mršavost i vitkost nisu joj se učinile nedostatkom, ali joj pobude nježnost pa mu pomilova kosu, susrevši se s njegovim umornim, ali još ljupkim i djetinjastim pogledom. Isti taj pogled sad je proučavao kuhinju grubih zidova, stubište od neotesana drva, a najviše majku koja se s lakoćom kretala, kao da se želi dočepati sigurnosti. Za stolom, svatko na svome mjestu, žena je izvrnula palentu na okruglu dasku, razre- zala je koncem i podijelila kajganu koja je zamirisala zrakom među njihovim licima. Najprije obilnu porciju mužu, „gospodaru kuće“, potom sinu i djevojkama. Ona je bila posljednja u redu jednostavne, no tisućljetne obiteljske hijerarhije. Dok je obitelj već uživala u zadovoljstvima ognjišta i kuhinje, ona je dijelila slaninu. Znajući mu ukuse, Paolu je na tanjur spretno položila najbolje komadiće slanine. Primijetila je da hranu prati velikim čašama vode. Ona je tu žeđ vrlo dobro poznavala: bila je to žeđ rudnika! Djevojke su postale brbljave i od Paola htjele doznati pojedinosti sati provedenih u rudniku. Ali dobile su zaista malo riječi. Dečko nije govorio o svojoj nespretnosti u mraku, alatu, svjetiljkama i ljudima koji su se sa sigurnošću kretali kao figure u tamnom okviru. A još je manje htio govoriti o proživljenu strahu i nesigurnosti. Na- gonom supruge i majke žena se, pak, nije usudila pitati u tom smislu te je ušutkala kćeri: „Pustite ga na miru! Umoran je i ne dâ mu se pripovijedati o rudniku!“ Kad je pojeo i ustao od stola, žurno napustivši kuhinju, i Paolo je otišao za ocem. Iznenada zahvaćen neizdrživom radošću, zaustavio se zviždeći pod pergolom . Zatim se uputio u vrt i zatvorio vratašca pustivši Bobija da uđe. Osjećao je da su mu nosnice pune mirisâ, i cijeloga sebe kako vibrira od zvukova prirode, gotovo glazbe. Izvali se u travicu. Zatvori oči. I osjeti sreću. Svladan umorom, zaspao je dubokim snom. Vrt je prvi put tako doživio, bez želje za bezbrižnošću, daleko od smišljanja igara i bez alata za rad u ruci. Majka ga je probudila u suton. Bojala se da se ne prehladi. Nježno ga je pomilovala po glavi i zazvala ga. U zbrkanom buđenju čuo je kako mu govori: „Ljenčino!“ Ali u toj riječi, bilo je jasno, nije bilo prijekora, samo sva majčinska solidarnost i ljubav. Ono malo sati koliko mu je još ostalo do večere posvetio je radu. Donio je vodu u vjedru za zahod, nužnik iskopan na dnu dvorišta, daleko od kuće. Očistio svinjac, a onda po- sjekao poneku granu s grmova oko vrta. Kad ga je majka poslala na tavan da uzme neokrunjene klipove za kokoši, učinilo mu se da se našao u skloništu koje ne prepoznaje. Škripa poda privukla mu je pozor- nost. Prvi mu se put učinilo kao da se to mjesto u polusvjetlu, raspršenom i blijedom,