Nova Istra

113 Isabella FLEGO NOVI PRIJEVODI samo zajedno. Objedovanje je bilo gotovo ritual, odgojno uporište posve majčin- skog predznaka i element simbolične solidarnosti i sigurnosti domaćega ognjišta još uvijek poduprta zdravim načelima, nasuprot društvu u kojemu je neravnoteža bila dramatično naglašena. Zvuk sirene konačno je označio trenutak oslobođenja. Žena se prenula: „Hvala ti, Bože!“, rekla je naglas. Svo četvero preplavljeni su neobičnim uzbuđenjem, mož- da zbog jakog osjećaja zajedništva, a možda i zbog opipljive napetosti koja je ženi prolazila glavom i tijelom. Nagonski su napustile klupu i, kao one, i Bobi je postao nestrpljiv. U rudniku je Paolo stigao do oca. Snažno mu stisnuvši ramena, otac mu je tako prenio svu ljubav za koju je bio sposoban. I htio je, možda prvi put otkad mu sin više nije bio djetešce, malo ga više milovati. Ali pred drugima dovoljno je bilo biti saveznik i primijetiti da je njihov dah, u tom času, bio usklađen, od napora i sjete. Paolo je hodao gotovo zalijepljen za oca, već sigurnim koracima, koji jedva da su dodirivali tlo. Metalni ih je kavez čekao. Paolu je izgledao čak i lijep. Otac ga je pomalo grubo gurnuo unutra, ali u njegovim očima nije ispao strog. Zvuk lanaca i raznih škripanja bio je kao ugodna glazba, sada kad su se uspinjali. Kad su stigli u lamparicu, kratkim je i brzim pokretom objesio svjetiljku na mjesto i oduševljen potrčao prema danjem svjetlu. Učas je zaboravio na napor. Pogled na nebo, ali prvenstveno na svjetlost, izazvali su u njemu osjećaj prave slobode. Udisao je punim plućima svjež i mirisan proljetni zrak. Snažno je zagrlio oca, spontano kao njihanje trave u blizini. Premda su im lica i ruke pocrnjele, na stazi povratka bili su nalik sretnim proljetnim fazanima. Iskusan u svom zanatu, otac nije postavljao pitanja. Ali njegova šutnja nije značila oslobođenje od tjeskobe što ga je pritiskala zbog sinova izbora, niti je htio prenijeti išta od konačnosti. Značila je, naprotiv, razumijevanje i poznavanje zanata, posla koji ne prihvaća da se u sjećanje prizivaju prijeđeni koraci. U međuvremenu Bobi ih je nanjušio. Iz ženinih usta spontano je izašlo jedno: „Stižu!“ Pas je ostavio dvorište i žene i mašući repom živahno se bacio u sretan trk. Skočio je na Paola pokazujući mu, kao što samo psi znaju pokazati, radost, veselje i nježnost. Polizao mu je lice i uši. Umoran i sretan, Paolo je prihvatio svu zahvalnost njegove šaljive igre. Pred kućom doček je bio, blago rečeno, topao. Majka je svoga dečka zagrlila svom snagom koju su imale njezine mršave ruke, dok je mužu rekla uobičajeno: „Sretno se vratio!“ Pretjeranošću tipičnom za svoju dob, sestre su brata dočekale s bujicom pitanja, zaboravljajući čak pozdraviti oca. Brzo su primijetile svoj propust i skočile mu na ramena, zalijepivši mu svaka po glasan poljubac. Ušli su u kuhinju. Dva muškarca skinula su radna odijela s vonjem ugljena i vlage, koja je žena pokupila, iznijela na otvoreno, stresla prašinu i uredno namjestila da se