Nova Istra

112 NOVI PRIJEVODI Isabella FLEGO nika da nađu odgovor na jedino pitanje, u desetak inačica, koje bi ih sve salijetalo: „Da nije moj muž? Da nije moj sin? Nećak? Brat? Koliki? Kako?“ To su bili strašni trenuci koji su dodatno učvršćivali solidarnost njihova svijeta skromnih ljudi, u ko- jemu je zavijanje iste sirene koja je označavala kraj smjene bilo u stanju izbrazdati i razdrijeti im ljudsko dostojanstvo, jednostavan ali dubok smisao ljubavi prema životu. Bobi je izdaleka nanjušio gospodaricu. Vrteći se oko nje i trljajući njušku o dugu suknju, pokazao joj je svu svoju sreću što je vidi. Kratko milovanje, poneka riječ hvale i hrabrenja, pa odmah za poslom. Odložila je šparoge na stol od bijeloga kamena pod pergolom grožđa ispred kuće. Stresla je pregaču i ušla u kuću. Napoj iz kotla bio je upravo dovoljno mlak. Podigla je tešku posudu i s velikim je naporom odnijela u svinjac gdje je sadržaj ispraznila u korito. Bobi je bio prvi koji je u njega gurnuo njuškicu, ali dolazak krmače prisilio ga je na povlačenje. Ljupkim pokretom gospodarica ga pozva da je slijedi. Ostavili su životinju s već mokrim i uprljanim rilom da uživa u jelu. Ispraćeni njezinim rovanjem, stigli su do stola i Bobi se ispruži pod njim kako bi bio do nogu gospodarici, koja je konačno sjela. Brzim prstima lomila je šparoge, počinjući od gornjega mekšeg dijela pa pomalo prema korijenu, sve dok su prsti mogli, bez kida- nja, odlomiti komadiće od tri ili četiri centimetra. Ručak je trebao biti dobra kajgana od šparoga s toplom palentom koja se puši u prilogu, skuhanom u bakrenom kotliću i s nekoliko komadića slanine ili čvaraka. Njezina kuhinja zacijelo nije obilovala po- nudom i raznolikošću, ali sigurno je bila kuhinja prožeta mirisima i izvornim aro- mama siromašne Istre. Sad kad je na stolu sve bilo prostrto, trebalo se pobrinuti za higijenu njezine dvojice „muškaraca“. Stavila je na vatru golem kotao i izvukla vodu iz bunara. Kanta obješena na lanac iz koje se cijedila voda potaknula ju je da ugasi žeđ pa je to, ušavši u kuću, učinila dvjema zaimačama. Potom je napunila kotao, više puta prelazeći radišnim korakom put od ognjišta do bunara. Tada je pripremila dva čabra. Promijenila je vodu u zdjeli položenoj na umivao- nik pod kuhinjskim prozorom i provjerila je li laneni ubrus na svome mjestu i jesu li svi prozori širom otvoreni, jer je muž zazirao od tame u kući. Spontanim i sva- kodnevnim kretnjama, u uobičajenom, ali uvijek drhtavu iščekivanju, koje se sada umnažalo s onime za sina, zauzme mjesto na klupi pod murvom. Bobi je stajao pre- ma njoj kao da želi shvatiti gospodaričine misli. Jedan mu je zvuk privukao pozor- nost: bile su to djevojčice koje su se vraćale iz škole. Majka ih je prijazno pozdravila, bez pretjerane ljubaznosti, te su sjele pored nje, licem okrenute prema rudarskom tornju. U tišini su čekale zvižduk sirene, koji će za njih biti oslobađajući, upravo kao što će rudarima koji su išli u suprotnu smjenu, naprotiv, postati simbolom početka novih, svakodnevnih briga. Želuci djevojaka već su zakrulili, znak da se trenutak bliži, ali za stol su sjedali