Nova Istra

111 Isabella FLEGO NOVI PRIJEVODI dorna oka, boje lješnjaka. Popravila je kosu namještenu na potiljak pa dalje, gotovo na prstima, da probudi svoje djevojčice u spavaćoj sobi. Kad ih je ugledala, vedre, u zagrljaju snova, opet se sjetila svoga Paola u mračnoj dubini rudnika. U nemiru koji ju je nadvladao na trenutak se zaustavila da ga zamisli kako pažljivo radi. Nije htjela da je prevladaju misli koje su joj mučnim pričinjale skrivanje boli i činile se spremne da smrknu to ili bilo koje sunčano jutro. Uputi se k prozoru i napola otvori kapke da svjetlo ne bi prenaglo nahrupilo pred očima djevojaka. Slatkim, odnosno preslatkim glasom zazvala ih je po imenu: „Maria, Rosa, vri- jeme je za buđenje!“ I ne dodavši ništa drugo, siđe u kuhinju da pripremi doručak, krišku kruha i toplu bijelu kavu. Malo kasnije, djevojke su brzo pojele prvi skromni obrok u danu, na koji su bile navikle doslovno oduvijek, toliko da u njima ne ostane ni prostora ni želje za dru- gim, za potrebe ili snove o bogatijim stolovima. Ili barem, ako ih je bilo, ostajali su neizgovoreni, osim u kakvom trenutku igre ili sanjarenja među vršnjacima. Srdačnim su se pozdravom oprostile od majke i krenule u školu. Ostavši sama, skinula je s lanca veliki kotao i uputila se u vrt. Ali bolne stvari koje je nosila u sebi i teško srce, možda teže od velikog kotla i drva koja je običavala nositi, nagnali su je da promijeni plan rada. Umjesto da ostane tamo te sirkovom metlom pomete dvorište ili da prede vunu za pletenje toplih čarapa za obitelj, podignula je s tla štap, zatvorila ulaz u vrt, tako da kokoši ne bi ušle u nj i napravile štetu, i krenula u šumarak hrastova i grmova drača u potrazi za divljim šparogama. Paolo je u branju šparoga bio nepobjediv, iskusan i poznat kao takav ne samo u obitelji nego i među prijateljima. Sunce je već bilo prilično visoko, ali mir prirode nije joj uspijevao podariti vedrinu. Pogledala je daleko prema horizontu, prema Vinežu, i spontano izgovorila polumolitvu: „Sveta Barbaro, čuvaj ih!“ U šumici je započela potragu ubrzanim radom očiju, štapa i ruku. Proljetna top­ lina zazivala je guštere i zmijice da izađu, sresti ih ili ugledati u grmlju nije bilo ugodno, stoga je štap bio koristan da ih drži podalje ili, još bolje, da ih udalji. Kre- tala se sporo ali sigurno i otkidala šparoge u šikari od grmlja, snažno, gotovo ljutito, kao da želi smanjiti napetost. U početku ih je stiskala u lijevoj ruci, ali kad je snop okrupnjao, vezala je pregaču u oblik torbe i bacila ih u nju. Nastavila je s potragom više-manje svjesno želeći da stigne na vrijeme za ručak, uhodeći vrijeme kao nikad ranije. Nije ni primijetila da se prilično udaljila. Na povratku, nastavljajući pažljivo osluškivati zvukove, ubrzala je korak i smišljala obrok koji će skuhati. Ali najveća joj je pažnja bila usmjerena rudarskoj sireni. Onoj blagoslovljenoj i prokletoj sireni koja nikad ne bi smjela zaurlati van rasporeda, jer kad bi se događalo, bilo je da objavi neku tragediju. Tada su se žene, muškarci, starci i djeca stjecali na čistine ispred rud-