Nova Istra

106 NOVI PRIJEVODI Isabella FLEGO darâ, braće po sudbini, na trenutak su bile uprte u njega. Uz znak pozdrava rukom, nakon kojega je uslijedilo jednoglasno i snažno „Sretno!“, otkinuli su ga iz bliskoga osamljenog odnosa s ocem. Imao je znojne ruke, a srce mu je u grudima tuklo. Sla- bašno se nasmiješio. Tihim je glasom rekao: „Hvala!“ Zbijeni jedan do drugoga, rudari su ušli u kavez. Uslijedio je zvuk željeza i la- naca. Paolo se našao usred zatamnjenih pogleda, proširenih zjenica. Mlako disanje mnogih ljudi nije ga gušilo, naprotiv, činilo se kao lijek za njegovu uznemirenost. Kavez se pokrenuo. Sa srcem u grlu dječak je opet potražio očevu ruku. Našao ju je spremnu, toplu i jaku. Bilo je ugodno osjetiti mlaku ruku koja je, uslijed velike nesigurnosti, izgledala sigurnom. Strah je nepokolebljivo napredovao ravnomjernim koracima koje je samo dječak zamjećivao. „Tata, jako se bojim“, požalio se.„Svi se boje, sine. Kad kavez počne svoj put, naši su životi u rukama svete Barbare i Gospodina. Ako možeš, moli!“ Sjetio se sestara koje su za kišnih dana, popraćenih munjama i gromovima, reci- tirale uz ognjište „ Sveta Barbara, svet Simon, Bog nek’ potjera ovaj grom “, ali ta molitva nije pripadala ovamo. „Ne znam moliti!“, šapnuo je ocu. Njegov se duboko religiozan duh, naravno, lecnuo, pa i zato jer se njegova religioznost više negoli svijet simbola, rituala i vjero- vanja prvenstveno sastojala od drugarstva s drugima, od nade za njihovu zajedničku sudbinu i od duboke ljubavi prema djeci i ženi. Blizina sina koji se tek otvarao prema zatvorenu životu u mračnom kavezu, uči- nila ga je razgovorljivijim nego inače: „Ovdje nikad nisi sam! Djeluješ uvijek i svuda s drugima i bez inicijative. Samo misli, kao zrak, mogu biti tvoje. Ipak, trudi se da ne letiš previše... stupice rudnika uvijek su postavljene.“ I jednim ga je migom pozvao da izađe iz metalnog sanduka, sada zaustavljenog, koji ih je do toga trenutka štitio. Doprli su do najgušće tmine. Paolova je pažnja s mreže u dizalu prešla na mrežicu rudarske Davyjeve sigurnosne svjetiljke, na izravno svjetlo koje ga je zasljepljivalo. U smjeni svjetla i sjena, koja bi za kazališnu scenografiju modne piste mogla biti čak i privlačna i cijenjena, dječak je uspio nazrijeti strašnu sliku: ropstvo. Ponukan neodređenom željom da krikne, naglo se okrenuo kao da želi pobjeći. Našao se licem u lice s ocem.„Hrabro“, šapnuo mu je. Izredalo se mnogo tapšanja po tanašnim ramenima, onoliko koliko je rudara bilo prisutno. Na licu im se mogao pročitati jedinstven zaključak: mladost se zauvijek udaljila od tebe, drago dijete. Ali se možda i naglašenije iščitavalo to da za stvaranje društva treba i momaka poput Paola, koji se s dvanaest godina žrtvuju da izuče jedan teški zanat. Prepun vagonet izlazio je iz golema crnog kopa. Poprimio je izgled prijetećeg bića, dok je škripa kotača postala dugo i promuklo jadikovanje koje je onom koji bi