Nova Istra

105 Isabella FLEGO NOVI PRIJEVODI je još tanjim, duljim i još više djetetom. Uzbuđen nepoznanicama novoga iskustva, kriomice je brzo pogledao u majku koja mu je dodavala vrećicu s doručkom. Ruke su joj drhtale. One dvije kriške crnoga kruha namazane stučenom slaninom i češ- njakom, bočica s vodom i octom bile su djelić njezina srca koji su si sada njezina dva muškarca odnosila u rudnik. Privila ga je na prsa. „Sretno i neka vam Bog bude na pomoći“, bilo je sve što je uspjela reći. Otac i sin izašli su bez okretanja, ispraćeni toplim dahom majčina pozdrava i slaboga danjeg svjetla koje je na stazi ocrtavalo njihove duge sate. Čekalo ih je otprilike pola sata hoda kroz šumice i polja, dvije prirodne pozornice mnogih Paolovih igara, nad kojima su se svjetla prerano uga- sila. Njihovi su koraci bili obilježeni znakovitom nijemošću koja se gubila i brisala u proljetnim zvukovima i šumovima u trenucima kada se zrak osvijetlio dnevnim svjetlom. Jutarnji zrak, toliko čist i slobodan da je Paolo osjetio i miris mora iz neda- lekog Rapca, milovao je dva šutljiva lica, napeta od zebnje. U Paolovim očima čak su i granje, grmlje, kupinjaci poprimili nježan izgled. Misli i slike miješale su se s društvom dobroćudnih ptičica, s hrastovima, smrekama i buč- nim, krupnim kosovima. Kad su se ukazale breze, mekih i nježnih listova na vjetru, dječak se sjetio mnogih pištaljki izrezanih britvom, preklopnim nožem, i pobjeda u igrama s prijateljima jer je napravio najljepšu i najzvučniju pištaljku. Nagonski mu je ruka krenula prema džepu hlača da pronađe praćku, simbol dječačkih igara, i često oružje upereno prema bespomoćnim ptičicama. Zadrhtao je. Malo je hodao unatrag. Proljetna ljepota i živost, poziv na trčanje, šetnje i zabavu trenutačno se pretvorio u sliku prijetećih sjena utkanih u hrastik i breze. Primicali su se cilju. Pred mladićevim očima prijeteći se ocrtavao rudarski toranj u Vinežu. Shvatio je da mu treba podrška pa se sasvim primaknuo ocu. Ovaj je prekinuo šutnju: „Težak je život onih koji izaberu ovaj zanat“, odlučno je rekao. A da mu po- kaže kako je putem slijedio njegovo maštanje, dodao je: „U rudniku nije dopušteno sanjati. Snovi su rezervirani za bogate.“ Snažno ga je zagrlio. U nezahvalnoj ulozi oca, hrabro i s teškom jednostavnošću, dopratio ga je do kaveza – dizala stanice. „Zdravo Piero!... Živio Ive!... Giacomo!... Zdravo svima!...“, bilo je sve što su uhvatile pažljive Paolove uši. Potom se sve pre- tvorilo u žamor, zastrašujuće zujanje glasova, koje se toliko pojačalo da je sličilo na kotrljanje oblutaka koje val odgurava na morskoj obali. Zujanje se srušilo na nj kao pljusak. Povjetarac koji je dotad osjećao postao je težak zrak. Mlado mu je tijelo obuzeo osjećaj izgubljenosti. Osjetio je čvrst stisak pod miškom. Bio je to otac koji je, pogleda prikovana za dječaka, primijetio promjenu njegova raspoloženja. Paolo se oporavio i nastojao umiješati u odnos suučesništva između zreloga iskustva i svo- je bezazlenosti. Nije mogao govoriti i zurio je u sjajne očeve oči. Čuo je da ga zovu. Nadglednik s malom bilježnicom i kopirnom olovkom u ruci prozivao je. Oči ru-