Nova Istra

107 Isabella FLEGO NOVI PRIJEVODI ga slušao, tražeći asonance, izgledalo puno srdžbe i boli. Zbijena družina rudara, živa maska solidarnosti, sjedinjena kao zbor antičkih koreografija grčke tragedije, u tren se oka raspršila. Svatko je znao svoju ulogu, smjer, kutak rada, adresu svakod- nevne osude u onim skučenim rovovima, gdje su se sjene rađale, lagane klizile, ne- stajale i vraćale se da se sljube sa smrtnom opasnošću. Otac, koji je tijekom godina u svome mrkom hramu mnogo puta prkosio smrti, opazio je da su se pravila igre sada promijenila. Uz bok mu je bio Paolo, njegov dječak, sa svojim snovima i nadanjima. Utamničen ne više tvrdim metalom kaveza nego složenošću roditeljskih osjećaja, pomislio je: „Može li u krvi postojati rudarski nagon?“, i prepustio se snažnu djelo- vanju osjećaja: „Volja sudbine. Moramo zajedno hodati istim putem“, uspio je reći. Samo ga je prokušan otac mogao poticati na pomirenost. Uz poluosmijeh, Paolo je odgovorio: „Tata, s tobom će biti manje mračno.“ Nisu ni primijetili da su već stigli u glavni hodnik za prijevoz. „Paolo!“, čuo je povik. Glas je oca oslobodio trenutka velike nelagode te je izbjegao to da sinu mora objasniti kako je za taj radni dan dobio potkop za probijanje: rov, rupu ne višu od četrdeset centimetara. Ovdje, gdje se scenarij ne mijenja, gmižući, puzeći na lakto- vima, kopajući, krampajući i lopatajući, muškarac je morao napredovati rovom i za prijevoznu traku pribaviti blistavo srce zemlje, još sjajnije od dotoka vode, neprija- teljice rudnika. Ništa manje, glas se učinio oslobađajućim i Paolu, koji još nije uspio zamisliti odvajanje od oca.„Dođi, ima posla“, čuo je iza leđa. Uspravan kraj vagoneta kao spomenik radu, rudar ga je čekao s lopatom i ručnom svjetiljkom. Tu je bilo najudobnije područje rudnika. Moglo se stajati i raditi s odre- đenom opuštenošću.„Krcaj!“, dodao je. I ponavljajući svaki njegov pokret, Paolo je zaboravio na bol i strah koje je osjetio kod rudarskog okna i gotovo vedro prihvatio je naum svoga novoga života, skrojena unutar uzavrelog ždrijela radišnosti. Lopata, alat kojim je radio u vrtu, sada mu se činila drukčijom kad je nije pripi- sivao slobodi zraka na otvorenom, pod sunčevim zrakama i u majčinoj prisutnosti. Osjetio je odgovornost. Svakim udarcem lopate prepoznavao je novu stvarnost, svo- ju sadašnju i buduću školu žrtvovanja, tihu, punu nepoznanica. Otkrio je da se sve nestvarno slaže s prisjećanjem malobrojnih nepotpunih očevih priča. Nepotpunih, jer se rudar povjerava samo drugome rudaru, a obitelji ostavlja, namjerno, moguć- nost da si po volji zamisli scenarij onoga pakla, upravo da izbjegne previše zamišlja- nja. Sada mu nije bilo potrebno da zamišlja. U rudniku se mašta uspavljuje. Crno- -sive sjene, crni uznemirujući zidovi, zgušnjavanje otrova, na kojima se voda bućka- jući s mrkom stijenom gasila na rudarskim odijelima, na njegovu trližu , bili su istina. U zgusnutom ugođaju rudnika, otac na jednoj strani, a Paolo na drugoj, provest će odvojeno i samostalno dvanaest radnih sati, udaljeni koliko je to njihov podzemni