Nova Istra

104 NOVI PRIJEVODI Isabella FLEGO Nikad više. Obraćajući se mužu, u suzama, izvukla je malo riječi: „S dvanaest godina... nije pravedno oduzeti mu zrak i danje svjetlo!“ Glas je imao okus izgubljenosti i klonu- ća. Bio je to gorki zaključak majke koja je nagovijestila bol od duboke rane zadane surovom i iznenadnom spoznajom da nije imala mogućnost u razvoj sinove sudbine utisnuti željeni trag. Vani su u slasti proljetnoga zraka i u mirisu ruža dvije mlađe Paolove sestre, nepokretne pod čvornatom murvom u dvorištu i pažljivo slijedeći razvoj obiteljskog sastanka, u strepnji čekale ishod. Na majčin su krik utrčale u ku- hinju i priljubile se uz malu ženu u topao i osjećajan zagrljaj kakav postoji jedino između majke i djece. Okrutna stvarnost cijelu je obitelj zavila u težak ugođaj neizbrisive žalosti. Mukli nestvaran pokrivač obavio ih je gorčinom. Te večeri, nijemi, okupljeni oko stola za mršavom večerom, svi su izgledali stariji i otežalih ramena. Majka je prva prekinula tišinu, nelagodu i žalost: „Sine moj, razumiješ li ozbiljnost svoje odluke?“ Riječi su u sebi sadržale bogatstvo nježnosti, dobrote i slijedile su ritam srca, nisu tražile od- govor. „Znaš li što je rudnik? Imaš li dovoljno snage? Jesi li mislio na opasnost? U tvojim godinama?“ Paolo nije podigao oči i, izbjegavajući sresti majčine ražalošćene, samo je rekao:„Mama, godine nisu važne. I tata je počeo mlad. Škola me ne zanima, a klupa mi je tijesna.“ Njegov prijestup sigurno nije htio i nije mogao biti pubertetski. Nije samo san razbio. Bila je to okrutnost života proistekla iz okolnosti. Možda su ga zaista hladna bura, more, rad u velikom vrtu, odlazak u sječu drva i mnoge druge obveze i kućni poslovi, koji su mu već odredili život, oblikovali na očevu sliku, ali je također bila istina da dječaku njegove dobi još trebaju bezbrižnost, vedrina, pravo da za neko sutra odgodi dane ispunjene posljedicama. Objava je u majci razbuktala gluhu ljutnju, i ona je od tog trenutka još dublje u sebi zatomila duboku nepomirljivu nelagodu. Poštivanje teške odluke proživljavat će sa zlopamćenjem, tjeskobom i narogušenim očajanjem. Premda siromaštvo nije pružalo previše drukčijih rješenja, nije htjela niti je mogla biti neosjetljiva za osjećaj krivnje koji ju je ipak kinjio. Naviknuta da prebrodi otpore svake vrste, nije u njoj bilo ni prijezira ni nepovjerenja. To je jednostavno bilo bolno osjećanje jedne majke. Od toga su se dana Paolovi životni ritmovi, odbrojavani bijedom rudnika, tragič- no promijenili. S dvanaest godina nepovratno je započela pustolovina rudnika i nje- gova je sudbina već bila zacrtana. Nekoliko formalnosti koje je otac morao obaviti bile su upravo takve, približne i brze. Rado su primali mladu radnu snagu. Dobro je radio, bez primjerene naknade i bez svjesnoga znanja da ima na nju pravo. Bila je zora svibanjskoga mlakog i mirisnog dana kad je Paolo, u kuhinji, uz slabašno svjetlo petrolejke, prvi put odjenuo rudarsko odijelo, trliž . Bilo mu je preširoko. Činilo ga