Nova Istra

103 Isabella FLEGO NOVI PRIJEVODI pljuvačke koja bi zacvrčala u toplu pepelu oblikujući krunicu od uzavrelih mjehuri- ća. Oko njega igra svjetala i sjena izmjenjivala se ovisno o pokretima djece, dobivala bajkovit učinak. Bio je tamo, gotovo se prepustio nekoj misli kad ga iznenada prenu ženin glas: „Slušaj... Paolo je više puta izostao iz škole. S prijeteljima je otišao na more. Učiteljica želi razgovarati sa mnom!“ Srce joj je u grudima glasno tuklo u drh- tavu iščekivanju muževe reakcije. Oči zacakljene od želje da zaplače, premještale su se od njegovih usta do sina koji se, nesvjestan situacije, i dalje igrao. Muškarac je malo oklijevao, dohvativši duge brkove. Smrknuo se, ali nije uspio prikriti neugodu.„Zovi ga!“, zatutnjio je hrapavim glasom, uzdrmavši kratku tišinu. Odjevena uvijek u tamno, s pregačom porubljenom vrlo niskom čipkom, od onih kukičanih, i s rupcem na glavi u znak žalosti za svojim starima, žena je tugaljivo izašla i slatkim glasom pozvala Paola da uđe. Nije bilo vrijeme jela i dječak je odmah shvatio što ga čeka. „Da, tata, ovdje sam! Što je?“, rekao je u dahu kad se pojavio pred ocem, ponosna i strogog izraza, koji se držao kao nepokolebljiv sudac. „Ti mene pitaš što je? Kamo si jutros išao?“ Paolo je spustio glavu da ne sretne prodoran očev pogled. Ukočio se, a oči mu se napunile suzama. Nijem, čekao je presudu. U tom trenutku, njegovih mu se još nepunih dvanaest godina učinilo previše. Prvi put morao se, bez majčina sudioniš- tva, suočiti sa samo svojom odgovornošću i primijetio je, iz tko zna kakve promjene koja se iznenada pojavila, težinu života obitelji u bijedi, možda podcrtanu mršavom majčinom figurom, obično za poslom i u pokretu, ali sada pretvorenu u kamen. „U ovoj kući novca namijenjenih besposlenoj djeci nema“, rekao je otac pogleda upiljenog u crveni žar, glasom odsječnim i uzrujanim. Srebro u kosi, patina njegovih godina, i ljepota koju je stekao stareći, pod du- gim brkovima, čarolijom su ga u smeđim i prodornim Paolovim očima preobrazili u vrlo vrijedna čovjeka. „Tata, ja želim biti s tobom, pa i u opasnosti!“, spretno je kliknuo dječak izražajnim glasom, iznenađen što je našao dobru temu. Odgovor je bio lakonski: „Sine moj, u rovovima rudnika moje ti iskustvo može pomoći malo ili nimalo...“ Paolo nije mogao biti svjestan, ali na brojčaniku njegova života igra svjetla i tame već je bila zacrtana i zapisana. A dogodila se u tom trenutku. Ujedinjeni istim korijenjem, mogli su jedino ojačati svoje drugarstvo i dijeliti istu potrebu za slobodom. To su govorile teške muškarčeve riječi. Majka koja je do tog trenutka ostala nepomična, gotovo slijepljena s naćvama (najdraži joj kuhinjski ku- tak gdje je običavala zamijesiti kruh koji je obitelj obožavala), izvukla je sav zrak kojim je mogla raspolagati i kriknula:„Neee!“ I od tog je trenutka, zatvorenu u svojoj boli, nitko nije čuo da se smije.