287 Šura DUMANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI čitamo: Sjedio je u blijedoj pukotini zimskog jutra, a bliski su mu bili samo oni kojih više nema i upamćeni trenuci, vrijeme kojeg također više nema. Mračan, roman noir napisan je u napetoj i strogoj matrici, riječi precizno izrezbarenih i kompozicijski ugrađenih, tako da djeluju strogo i hladno poput poruka isklesanih u mramoru. Tekst izaziva tjeskobu i tugu. Ako je svrha takve naracije bila čitatelja taknuti u srce i uvući ga u neizvjesnost koju akteri romana proživljavaju, autor je u nakani uspio. Teško prohodna radnja, sve do potkraj „gusti“ tekst nije lagan za čitanje ni za refleksiju. Opis zagrebačkoga kolodvora u ratno jutro kada se junak vraća kući, okružen sivilom i nezainteresiranošću ljudi „što prolaze peronima i hodnicima (i) postaju nesuđeni svjedoci svakodnevna i nestalna iščezavanja svijeta...“; i dalje: Susreću se tu još gutači smrti, lakrdijaši, heroji samohvale, oni što su plaćeni da ispod krinke potkazuju, blagorječivi prevaranti, ostavljeni ljubavnici, banalni makroi i svakakvi drugi svati okorjeli u svim vrstama nakaradnih zloća..., a para i dim iz lokomotiva samo još pojačavaju dojam paklene potrošenosti i jada. No, još u onome vlaku koji je pratio blijedi Mjesec i„jedna zvijezda s licem usamljenog dječaka u kući pored pruge“, nazirali su se obrisi likova koji će se kasnije pojaviti i povezati u sudbonosnoj igri, da bi se na kraju potpuno ogoljeni akteri, u grčevitu srazu odnosa i uloga te ukopani u bezizlaznost „poretka stvari“, poubijali. Obruč, gotovo školski zakonito, mora eksplodirati (ili implodirati) u sveopćemu metežu i obračunu – do uništenja. * Razorena obitelj susreće se u staroj birtiji na Gornjemu gradu, jedva se prepoznavši nakon godina izbivanja. Otac, slikar Ferenc, vraća se iz Italije (tek na kraju saznajemo da je nakon suprugine smrti, krivo obaviješten o svemu, bio ucijenjen i upućen u Veneciju kao doušnik), sin Filip, umoran i iscrpljen ratovanjem, te posrnula, nesretna i mentalno odsutna kći Flora... I tek kod priče o Flori autor napušta poetični realizam i užasnu stvarnost nadilazi nadrealističkim opisom. Flora je, naime, jednoga dana pobjegla s gostujućim cirkusom, našavši ondje toplinu razorena doma i osjećaj slobode: ...A onda bi se stvarnost povukla s bijelom mjesečevom zrakom i ona bi, gledajući u noć, naga i slobodna jahala prostranstvom neba crnog konja sjajnih očiju čija su kopita ostavljala iza sebe neshvatljive daljine. Jedne je noći jašući tako srela blijedog vuka koji je u zubima nosio komad sunca. Tada je nestalo nebo, konj se propeo i pao, zemlja se otvorila, vuk je ispustio plijen iz gubice i pobjegao pred crnim sjenama ustalim iz starih grobova, a ona se pretvorila u mjesečinu nad mirisom smrti i izgubljenom slikom Bogorodice...
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=