273 Vinko BREŠIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI radne sobe, o tome kako bi išla nekamo gdje je nema, o spasonosnoj moći mašte, o godinama koje su prošle a ostali samo naši osmijesi na fotografijama, kako je teško naći sugovornike, a još teže poetske istomišljenike, o manjku spontanosti i emotivnosti, što će ti sto čaša ako nemaš ni pet iskrenih prijatelja?, o vlastitoj inzularnosti koju iskreno voli, o ulasku u antologije kao s ulice, o tome kako nema više one stare srčanosti, entuzijazma, spremnosti za avanturu i rizike, o slobodi, posebice onoj da se napokon smogne reći NE!, o stilu i pisanju kao obliku utjehe, o tome kako nas starost smekšava i o starosti kao bolesti, o krizama, o svome romanu u nastajanju, o sebi na mrežama, napokon, o tome kako u poeziji više NEMA velikih imena, o Vladi Gotovcu, o umjetničkome, o Dravi i o svom dvoru Barnagoru, o Davidu Bowieu, Marini Cvetajevoj, Miri Furlan, Cati Dujšin-Ribar, o moći literature, kolindarenju kao najblesavijoj pojavi zadnjeg desetljeća, o talentu, emotivnosti i barem dva retka za pamćenje, o slavi u kojoj nema ništa utješno... itd. Jednom riječi: „o životu što se lijepi za prste“: „A život je jedan, kratak, ispunjen općim zahtjevima. Bježati od njega uzaludna je misija. Baciti se niz vodopad, hodati po rubu vulkana, ultimativno voljeti i po cijenu poraza, meni je mnogo prirodnije...“ Tako govori protagonistica u Božičinoj novoj knjizi. Svaka sličnost s autoricom ne da je namjerna, nego je i neizbježna, pa iako fiksirana konkretnim tekstom, ona je i dalje neuhvatljiva, bolje rečeno: tek jedna od mogućih fiksacija:„Već znam da u sebi imam nekoliko personaliteta i svaki od njih ima svoje žudnje, nagnuća, radoznalost, strast za otkrićem i avanturom...“ A što je to zajedničko ovoj fiksaciji? Zajednički je glavni lik, tj. protagonistica koja vodi svojevrsni dnevnik u kojemu iskazuje vlastite dojmove, dileme i stavove o fenomenima od kojih je građen život. Dominantno je poetski intoniran, kadšto oštro, uvijek sa stavom, otvoreno i smjelo, ali nikad banalno nego s dostojanstvom i mnogo strasti, mudro i odmjereno. Ovime autorica pokazuje ne samo vlastitu eleganciju, disciplinu i samokontrolu, nego dobar ukus i zavidnu erudiciju. Na momente čista poezija, na momente čista proza kao da utjelovljuje onaj poundovski ideal o prelaženju poezije u prozu i proze u poeziju, tj. ideal o tekstu u kojemu se isprepleću autobiografski elementi, sudbina naše civilizacije, citati raznih pisaca i jezika te majstorski uklopljeni lirski pasaži. I zato valja zaključiti kako su Godišnja doba duše još jedna osebujna autobiografska knjiga pjesnikinje Božice Jelušić, filigranska meštrija prepuna reminiscencija, refleksija i impresija o sebi i svijetu oko nje i u njoj, iskrena i duboka pohvala životu i svakome njegovom danu. Ona je u isto vrijeme dragocjen prilog našem autobiografskom štivu i dokaz njegovoga još uvijek rastućeg trenda. Vinko Brešić, Zagreb
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=