267 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI od toga. Osim što smo rođeni istog datuma, istina on nešto ranije, godinama smo dijelili sustanarstvo na stranicama Slobodne Dalmacije; on je pisao o hrvatskom pjesničkom prirastu, a ja o proznome. Ne mogu ne spomenuti da me godinama ustrajno poticao da djelić svoje pisanije ukoričim, da bi me, s izlaskom knjige, počastio zvonjelicom. On je prvi dobio Matoša, ja odmah nakon njega. Za neke moje stranice o Splitu govorio je kako mu je žao da ih nije sam napisao, što mi je itekako godilo! Pripadao je Tonko Maroević onima rijetkima u našoj kulturi koji su s veseljem dočekivali svaku novu knjigu, koji su bez ograda pomagali drugima i više se radovali uspjesima drugih nego što su uživali u svojima. Kako nije znao reći ne, bez zadrške se odazivao pozivima na književne večeri, predstavljanja knjiga, otvaranja izložbi, na skupove i manifestacije. Zbog poznate sveprisutnosti, Bože V. Žigo počastio ga je atribucijom Kissingera hrvatske kulture, a moji Sinjani, zbog čestih odaziva na sinjske kulturne događaje, udijelili su mu (po)časnu titulu – alkarskoga (nad)vojvode! Prijateljstvo Tonka Maroevića i Luka Paljetka mnogo je više od bliskosti dvojice umjetnika rijetkih stvaralačkih nadahnuća i nagnuća. Po snazi duhovne srodnosti neponovljivo i jedinstveno, njihovo prijateljstvo uzdrži sve po čemu je život dvojice velikih ljudi izuzetan, a materijaliziraju ga, uz neponovljiva druženja i susrete, stotine stranica pisama, dopisnica, stihovanih poslanica, (međusobno izmijenjenih) književnih kritika, esejističkih skica, lirskih vinjeta, zgoda, predstavljanja knjiga, otvaranja izložbi..., zanimljivih soneta i sonetnih (sonetarskih) vježbi! O tomu svjedoči i ova nesvakidašnja knjiga. Luko je brižno čuvao tu obilnu korespondenciju, a kada je Tonko 2020. umro, njegova supruga Iva predala je Luku kod njega sačuvano. Svjestan pravoga značenja, vrjednijega od prijateljske korespondencije, Luko je to odlučio objaviti. Navodi kako je to uradio jer je posrijedi „dokument o čovjeku koji se beskrajnom ljubavlju prema umjetnosti neštedimice svima davao“, a „naslovio ga stihom iz njemu omiljenog Ribanja u kojemu Paskoje i Nikola pjevaju za vrijeme puta koji je započeo i završio u Starom Gradu na Hvaru, zatvorivši tako, kao i Tonko, krug što ga je on sav život predano i posvećeno zapisivao“. I dobro da je Luko to učinio; osim što nudi uvid u bogate sadržaje njihova bratskog odnosa, u korespondenciji je mnoštvo sadržaja i intonacija znakovitih za razumijevanje njihove književnosti i društvenog/književnog života koji su više od pola stoljeća gradili. U značenju privatnog arhiva i prisnog knjigovodstva dvojice prijatelja, knjiga Jedan niže držeć, drugi više pojuć obuhvaća više od šest stotina stranica, a na kraju joj je dometnuto nekoliko fotografija. Na početku je sonet što ga je Luko napisao Tonku 1984. godine, a na kraju posljednja Tonkova razglednica iz Staroga Grada, napisana nekoliko dana prije smrti. Na samome pak kraju je Sonetni vijenac s akrostihom Tonku, tiskan u pjesničko-grafičkoj mapi Hommage Tonku Maroeviću s (grafičkim)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=