257 Vjekoslava JURDANA ZAVIČAJ pjesama iz prethodne zbirke, tiskano šest novih. U zagrebačkim Novostima objavljuje članak Regionalizam u hrvatskoj lirici. Naša kajkavska i čakavska poezija. Godine 1944. Beograd je oslobođen. Gervais radi u Tanjugu, a zatim u Institutu za proučavanje međunarodnih pitanja pri Ministarstvu „inostranih” poslova. Tada surađuje u sastavljanju knjige Oko Trsta. U pismu Viktoru Caru Eminu, koje piše 10. X. 1945., Gervais navodi: „Divan je osjećaj kad čovjek može opet pisati pisma i to u Opatiju u kojoj nisam bio ravno 19 godina.“ Zatim naglašava potrebu koju je uočio,„radeći na pitanjima naše Istre“, da se obradi i rasvijetli nacionalno-politički rad do 1918. kao i poslije 1918. godine. G. 1946. i dalje radi u Institutu, a surađuje u Glasu Istre koji je tada izlazio u Rijeci. No, međunarodna se situacija (opet) zakomplicirala i Rijeka, Istra, Zadar, Slovensko Primorje i Trst nisu bili priznati kao sastavni dijelovi Jugoslavije. U pozadini takva stanja ni rata ni mira vodila se diplomatska borba za te krajeve, koja je završila konačnim potpisivanjem mirovnih ugovora u Parizu, 10. veljače 1947. godine. Gervais ostaje u spomenutom beogradskom Institutu do 31. srpnja 1947., a 1. kolovoza prelazi u Ministarstvo pomorstva te je 5. studenoga premješten u Rijeku u Generalnu direkciju trgovačke mornarice kao pravni referent. Tako se Drago Gervais, nakon gotovo dvadesetogodišnjeg izgnanstva, vratio u zavičaj. Premda najprije radi kao pravni referent, jer mu je tako bio olakšan premještaj, u Rijeci se odmah uključuje u kulturni život. U članku Sa hrvatskim književnicima u Istri piše kako „po prvi put u svojoj historiji, narod sluša svoje književnike koji mu čitaju svoja djela na njegovom, narodnom jeziku“, ali i obrnuto,„književnici Hrvatske upoznaju sa svoje strane Rijeku i Istru, narod i njegove probleme.“ Jer,„dvadeset i pet godina nismo slušali svoj jezik, nismo ga ni učili. A danas, danas smo evo po prvi put čuli naš lijepi hrvatski jezik iz ustiju naših, hrvatskih književnika. Danas ga učimo u školama, danas smo slobodni ljudi u slobodnoj zemlji.“ Kao suradnik Riječkog lista 1948. putuje po Istri i objavljuje niz članaka pod općim naslovom S puta po Istri. Ondje piše: „...teška je historija ovog naroda. Od sedmog vijeka na ovamo o njegovu se zemlju otimaju Rim, Goti, Bizant, Franci, oglejski patrijarsi, Venecija, Austrija, Francuzi, Italija; njome vladaju rimski i bizantijski imperatori, franački i austrijski feudalci, mletački providuri, Napoleonovi generali, austrijski ‘štathalteri’ i crne košulje Benita Mussolinija. Ona, kao kroz retortu, prelazi kroz sve evropske socijalne sisteme, kroz sve vrste porobljavanja naroda, od starorimskog i carigradskog cezarizma do cezaropapizma i feudalizma, od talijanskih gradskih republika i ‘pija muniči’, od Napoleonove Ilirije do habsburgovskog monarhizma, talijanskog imperijalizma, fašizma. I svi su oni ostavili svoje tragove u njoj, tragove koji danas govore samo jednim jezikom uspomena, a koji su nekad bili teška, krvava stvarnost.“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=