213 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA Ako pod ovim simptomima valja uračunati i snažnu ekspresivnost glazbe koja začarava slušatelje, onda postaje bjelodano kako se pravi dekadentni ugođaj svijeta kao svojevrsnoga kulturnoga habitusa zbiva sintezom naturalizma i posvemašnje drugosti u odnosu na glavne stilove modernizma 20. stoljeća. U kušnji smo kazati da je dekadencija kao décadence za razliku od Wagnera i Dekadenz isključivo francuska stvar. Poetsko-glazbeni događaj modernosti u bitnome je smislu određen francuskim simbolizmom Mallarméa i Valéryja te Debussyja i Ravela, a ne njemačkim smjerom koji će nakon Nietzscheove smrti 1900. godine krenuti u filozofijskome obratu spram onoga što je preko Schellinga i Kierkegaarda imalo trag bestemeljnosti ljudske egzistencije. Zbog toga nije slučajno to da je upravo Jankélévitch u svojoj navlastitoj duhovnoj pustolovini orijentacijski pripadao filozofiji života na tragu Bergsona i egistencijalnome uvidu u bit slobode, koji se u djelima njemačkih suvremenih filozofa kulture pojavio kao put oslobođenja od grandiozne pretencioznosti spekulativne dijalektike i njezine težnje za sustavom apsolutnoga duha. Nužno je, dakle, slušajući Debussyja i Ravela pasti u okrilje dekadencije, ali ne kao slutnje propasti zapadnjačke metafizike duha, već kao rođenja nove Psyché. Francuska glazba fin-de-siѐclea otvara novo i drukčije razumijevanje dekadencije. To je ono što je Vladimir Jankélévitch intuitivno i refleksivno promislio do krajnjih konzekvencija za nadolazeću budućnost umjetnosti i glazbe kao njezina najvećega misterija uopće.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=