280 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Matija IVAČIĆ više što povijesna zbivanja postaju nesmiljenija; s usponom nacizma kao da se u trojcu razbuktaju i međusobni nesporazumi, obnavljaju se stare razmirice, oživljavaju silom ušutkani demoni. U svemu tome Hanuš će ispasti najveći gubitnik: suočen s činjenicom da je Zuzana dala prednost Janu, pronađe svojevrsnu zamjensku ljubav Kateřinu koju divljački mlati i usput se odaje alkoholu, što će se nakon rata preslikati na njegov odnos sa Zuzanom. Iz priče o (ljubavnom) trokutu roman tada neizostavno – jer se slijedi logika vremenske linearnosti – sklizne u priču o holokaustu, ispripovijedanu iz vizure žrtve (Zuzane). I dok je prethodni dio romana, u kojem se opisuje Zuzanin svijet i njezino građenje odnosa s bližnjima (majka, otac, Jan, Hanuš), još koliko-toliko zanimljiv, stranice na kojima se opisuju torture u koncentracijskim logorima zamorno su prepoznatljive, svedene na tipizirane mučne slike iz života logoraša, na varijacije jednog te istog obrasca koji kroz raznorazne medije i umjetnička ostvarenja desetljećima sustavno nasljedujemo i koji nas okružuje poput jeke, pri čemu je svaki novi odjek u pravilu tek blijeda kopija prethodnog. Vraćam se stoga Zoni interesa – čini mi se, naime, da je je Glazer bio itekako svjestan eksploatiranosti holokausta u umjetnosti i po svaku cijenu nastojao izbjeći ponavljanje već viđenog, što kod Katalpe nije slučaj. Treći dio romana prati Zuzanu nakon povratka iz koncentracijskog logora, iz kojeg se njezin otac neće vratiti. Zuzana saznaje da je Jan nakon njezine deportacije pobjegao isprva u Southampton, a zatim u New York. Premda i dalje voli Jana, popušta Hanušovim udvaranjima i naposljetku se udaje za njega. Hanuš je sustavno zlostavlja, tuče je čak i kad zatrudni, da bi ga ona pri kraju romana, doznavši da je on cijelo vrijeme krio Janova pisma iz tuđine, okrutno ubila. Tim je ubojstvom zadovoljena „viša pravda“, jer osim što zlostavlja Zuzanu, Hanuš je izravni krivac za deportaciju nje i njezina oca, što ona, doduše, nikad neće doznati. Hanuš je istinski negativac romana: bezdušni je beskičmenjak i silnik, konvertit koji će prvo biti kolaborant Gestapa, da bi se nakon rata učlanio u komunističku partiju i postao njezinim gorljivim pristašom, nastavljajući aktivno provoditi kolektivne zločine ne mareći na kojoj su strani i nad kime počinjeni. Drugim riječima, Hanuš je personificirano zlo, i njegova smrt – a posljedično i neka vrsta happy enda – zapravo se savršeno uklapa u ukupnu konvencionalnost romana. Dojam „već viđenoga“ ne popravlja ni – uvjetno rečeno – tehnička strana Katalpina romana. Mislim prije svega na pripovjedača i pripovjedne tehnike. Katalpin je pripovjedač u trećemu licu, hladan, odmjeren, ironičan prema svim likovima i nadmoćan u odnosu na njih (prepoznajemo to, između ostaloga, i po brojnim anticipacijama), lebdeći cijelo vrijeme„nad pričom“ kao zluradi promatrač. Dojam hladnoće u određenoj mjeri pojačavaju parataktičke rečenice, dakle one u kojima se zarezima povezuju dijelovi koji bi – osjećamo to čitajući – možda ili vjerojatno trebali biti od-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=