277 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI i j'accusea pred naletima transhumanizma. Čitalački, u konačnici svodi se na „postčovjeka“ – čemu umjetnost bez zrcalne ljepote gluposti, patnje, starenja i neželjene smrti!? Kreirano nizom sublimiranih praskova, za kojima ostaju velika zvjezdana polja kreacije, autor djelu nadaje sve ono što jedno rudimentarno i svjetonosno „podneblje“, poput nagoga ženskog tijela, može dati od svoje nedodirljivosti. Ogledalo, kao i njegova gospodara odraz, živi potrebu za tematskom metamorfozom suživljujući uronjenost u duhovne i duševne sfere. U njemu trajno titra erotska svjetlost – još jedna likovna autobiografija, iskrena, bez glavnoga lika i teatarski nužne šminke. Svjestan zavodljive moći nagosti, osobito one mladog ženskoga tijela, otvorio je Pandorinu kutiju. Čini mi se ključnim naglasiti u slikarstvu pitanje nagosti kao simbola i znaka izazivanja želje za podsjedovanjem tijela. Kroz taj status autor sustavno obrađuje nizove društvenih, socioloških, etičkih i psihosomatskih pojava dok proizlaze iz promatračeva pogleda na njega. Između ostalog, i pitanje frojdizama, nečega između lijevih ruku nad „protektoratom“ Tizianove Urbinske Venere i Manetove Olimpije, vlasnicā „svoga“, i Ingresovih odaliski harema kao tuđega vlasništva. Jastvo nago tijelo žene doživljava kao „predmet želje“, no to ne znači i njegovu totalnu potčinjenost. Duh je izašao iz boce! Za posjedovanje treba više od materijalističkog pogleda na svijet. Reče Bataille: „Naga žena je u tijesnoj vezi s trenutkom spajanja koji nagovještava.“ Postoje ljudi čiji genij dolazi iz samoga središta jajne stanice žene, a postoje i oni koji to slikaju. Da bi to mogli, netko se mora roditi. Tko zna, možda smo čitavo vrijeme krivo tražili, možda smo zapravo tražili plankton, milijardu puta uvećan. Igor Šipić, Split
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=