275 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI tjelesnosti žene.„Fizičku konkretnost – ruke, grudi, trbuh, bedra, stopala – pretvorit će u apstraktne mrlje, istovremeno, potvrđujući tijelo i poništavajući ga.“ U pravu je bio moj prijatelj, krotitelj i bard soneta, Dobra,„...vrijeme tvog Mediterana tek dolazi“. Razumijevanje prostora estetski je problem naglašavanja spoznajne funkcije intuicije, na stavu je Crocea da nema razlike između umjetničke i obične intuicije. Ili, ako uopće postoji, ona je kvantitativna. Došli smo na isto, početak naših studija, zagrebačkih magli, iz kojih ćemo izaći vidljivi. Sve vodi k Zoli – „Iz nevine mršavosti djetinjstva, kad se naziru puni i požudni oblici puberteta, s prvim stidljivim zabunama nastaje žena.“ Zadah Eve iz Paradoua, koja je bila „poput velike kite jaka mirisa“. Pa, ako su čak i bile sanjarije, „zabranjeni vrt rascvalih djevojaka, tih cvjetova ženstva“, opisane su izvanrednom snagom ženskog sazrijevanja i ne bi nikog zanimale da dvije žabe nisu u položaju kopulacije, iako organe za parenje nemaju. Animalni naskok tek je prtljag dolaska s dalekog putovanja, stoga i podređen zakonu erosa, što će Popović izraziti groteskom slike Doba puberteta, gdje će se na mjestu djevojčinih usta naći ženski spolni organ. I mi ljudi tu ne možemo ništa, moguće je tek donekle regulirati protok vode kroz Asuansku branu. Ponajviše radi Courbetova Podrijetla svijeta i licemjera koji će kazati – ne, to nije moja stvar, ja se vozim šesticom! Teško je tramvaj razumjeti bez prihvaćanja smrti kao krajnjeg ishoda sladostrašća Sardanapalove smrti (Delacroix). Što izaziva slikara-pjesnika na slikanje nagoga ženskog tijela, može znati samo on. „U Freudovu psihoanalitičkom ključu“ mora biti nešto dublje od izazova mehaničkog prodiranja ključa. Sve drugo pripada nagađanjima. Matisse će sliku nazvati Radost življenja, kritika će o njoj – „divlje zvijeri“. Netko u seksualnom činu vidi sebe u tigru, lav u danu oplodi do pedeset partnerica. Ta ružnoća prirode stvaralačkog čina estetika je ružnog onome prvotnom primordijalnom ogledalu slike. Tim razvojem vladaju žene, i sve pitaju:„Je li Picasso volio žene?“ A, ne, volio je mene! Mene, kojemu nitko nije dao novu dimenziju i zato bolje vidim,„nadahnut bićem žene, njezinom tajnom, njezinom osobnošću, zavodljivom moći njezine senzualnosti i njezina erosa.“ I ja sam dijete „istinskog lica plača“. Moj plač nije oslikan već izražen. Prava pitanja knjiga je počela otvarati na Picassu. Sve dotad vladao je red, kao da je versailleski sporazum uredio stranice erosa s jakom poetskom potrebom za mirom. Les Années Folles ili Lude godine – Montmartre, van Gogh, Gauguin... atelijeri, galerije, bordeli, Moulin Rouge, Pigalle, sex shopovi... pjesnici, književnici, slikari, kritičari... povijest drevnih društava J. J. Bachofena, u kojima je vladao promiskuitet, brak nije postojao, a djeca najčešće nisu znala tko im je otac. Majčinstvo je bilo očito i zbog toga su ta društva bila matrilinearna. Ljudi su mogli znati svoje pretke samo preko majčine linije. A onda dođoše Dorani, u Grčku se useli patrijarhalno naslje-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=