267 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI šam priču o dvadeset godina Irana kao stotinu života čarobne svjetiljke. Bio je moj sugovornik na grobu Darijevu. Da, to bi moglo biti to, ogledalo – otkad postoji otkad – autorov vlastiti grob, oslikavši svojstvo i intuiciju, ploču pod kojom će sve počivati, sebe, dvije ruke u blagom preklopu neba i zemlje. Da je i ne zove Venerom, Venera je! U debeloj rekontri Sandrova Rađanja Venere, s kojom otvara šahovsku partiju, ne potičući ni požudu ni žudnju. Lijeva preko desne, desna na crnu Brijegu, stišavane pupkom. Pa ni on okrugao, više izdužen, duboko erotiziran primišlju ulaska, sučelit će se s „najerotičnijim fragmentom u zapadnom slikarstvu uopće – lijevom rukom i skupljenim pramenovima kose zlatne boje dok zatvaraju stidni dio svoga tijela“. Dubinsko čitanje senzualne naslovnice razotkrit će „spiritualističke puti“ Botticellijeve žene i žene „stvarne tjelesnosti“ Giorgionea. U oba slučaja energije (energičnosti) svemira. Knjigu volim započinjati čitati s naslovnicom, rukopis rijetko iznevjeri ideju koju autor na njoj ostavi. Ugledavši je, aha – smrt, ploča, grobnica, a onda, nastavljajući se na tekst, dvojba – je li Walter Pater u pravu spominjući Veneru ne bez svojevrsne hladnoće, sivila i „izvjesne sjenke smrti“? Kao da sve više iščezava promatrač, a javlja se pjesnik. Premda desna ruka sugerira protektorat, svetinju prostor-majčinstva, lijeva, protegnuta elegantno dugim prstima i noktima u smaragdno-zelenoj boji, koju povezuju s Venerom i Afroditom, u kršćanstvu i s Duhom Svetim, nije samo estetizirana, već insinuira svjesnost „grabežljivice“, tj. mit o životu od rođenja do smrti – tri Parke, čuvarice cjelokupnog božanskog arhiva. Predilicu, koja će odlučiti o dužini života, na deveti dan po rođenju kad je dječaku dato ime Dimitrije, u gradu Cetinju, na putu od Nazareta do Ilirika i Loreta, svratištu Prečiste Vladičice Bogorodice Loretske, Ivana Crnojevića; Raspoređivačicu, što će reći bit ćeš slikar; Neumoljivu, neizbježnu, koja će Zlatnu nit života, na slici Johna Strudwicka (1885.), jednom presjeći. Slikajući ih, Alfred Agache (Les Parques, 1885.) nas je u ogledalu zapravo naputio u same sebe. Oživljujući „upotrebu zrcala koje je kao svojevrsna slika u slici, odraz odraza, komponiran u središtu prizora koji promatramo“, Popović je sam iskopao svoju raku (otkad), sam ispisao svoj epitaf. U prividu – žensko spolovilo, koje se ne stidi živjeti u tminama fiziološke bijede. Detaljist, koji u zrcalu vidi i one što njega promatraju, nas čitatelje, vodi nas sve do razotkrivanja ljubavnoga iskustva (proživljena) upotrebom poznate žene. Koncentrira se na iluziju zrcalne žive slike muza, otud toliki broj„naslova“ knjige – numizmatička zbirka erosa – koliko odraza toliko zrcala, koliko zrcala toliko Venera. Ne težeći samodopadanju poput Velásquezove Venere pred ogledalom, autor ne spušta zastore da bi izbjegao odrazu vlastitog sebe u zrcalu, svjestan njegove simbolike, pušta svjetlu na volju čineći nas ljudima sugestivne prirode samog modela. I baš tu će pozivati
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=