243 Josip ŠIKLIĆ ZAVIČAJ tim su pripadale akvilejskome patrijarhu, pa knezovima Goričkim, a 1394. kao dio Rašporske gospoštije došle su pod vlast Mletačke Republike. Na brdu Gradina, šestotinjak metra sjeverno od sela Rašpor, nalaze se ruševine znamenite rašporske utvrde. U vrelima se prvi put spominje 1264. godine u posjedu Filipa von Ratspurch, vazala goričkih4. Budući da je smješten na ćićarijskim obroncima, iz njega su se lako mogli kontrolirati putovi koji su središnju Istru povezivali s predalpskim zaleđem. Naseljeno je već u prapovijesno doba, a važnost mu je porasla u rimsko doba, kad je već postojala utvrda. Mlečani su ga nazivali ključ čitave Istre (clavis totius Histriae), jer se nalazio na jednome od triju postojećih prijevoja između Istre i Kranjske. Ukinuvši dotad postojeće pazenatike (mlet. izvangradsko područje) u Grožnjanu i Sv. Lovreču, Mletačka Republika odredila je 1394. Rašpor za sjedište istoimenoga kapetanata (capitaneatus pajsenatici Istrie), odnosno vojnoga zapovjedništva koje je Istri trebalo jamčiti mir i sigurnost, posebice duž granice. Rašporskom feudu u početku su pripadala sela Račja Vas (Racìa), Trstenik (Terstenico), Slum (Silun), Brest (Brese ili Brest), Kropinjak (Cropignacco), Podgorje (Podgore), Dane (Danne), Brgudac (Bergodaz), Lanišće (Lanischie), Klenovšćak (Clenosciacco), Prapoće (Praporchie), Podgaće (Podgace), Jelovice (Gelovizze), Novaki (Novacco di Vodizze), Vodice (Vodizze), Vele i Male Mune (Mune Grande e Piccolo) i Žejane (Xiana ili Seiane). Poslije su Jelovice, Novaki, Vodice, Vele i Male Mune te Žejane došle u posjed Austrije.5 Gotovo polovina kraških sela bila je spaljena 1419. godine tijekom mletačko-habsburškog rata. Selo Novaki, koje se nalazilo između Vodica i Jelovica, nije se nikada više obnovilo, a preživjeli su žitelji iselili u Dane i Vodice, gdje još postoji nadimak Novačani. Obitelj Pliško imala je nekad nadimak Novačani.6 Najstariji podatak o opsegu rašporske gospoštije nalazi se u potvrdi od 12. prosinca 1358. o zalaganju ove gopoštije krbavskome grofu Jurju i njegovoj ženi Elizabeti. U potvrdi je navedeno 11 sela, odnosno posjedi u njima, među njima i Vodice pod nazivom Bodicz. U popisu iz 1394. nabrojeno je 18 sela i broj selišta u svakome pojedinom. Tako je u Vodicama popisano 17 selišta.7 Pretpostavimo li da je u svakom selištu živjelo petoro ljudi, tada možemo zaključiti da je na rašporskome krasu početkom 15. st. živjelo oko 900, a u samim Vodicama oko 85 žitelja. 4 Isto, str. 159. 5 Slaven BERTOŠA, Rašpor i rašporski kapetanat – povijesni pregled, Katedra ČS za povijest Istre, Pazin, 2005., str. 33. 6 Josip RIBARIĆ, O istarskim dijalektima. Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri s opisom vodičkog govora, „Josip Turčinović“, Pazin, 2002., str. 75. 7 Danilo KLEN, Fragmenti Rašporskog urbara..., str. 164-165.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=