240 ZAVIČAJ Boris Domagoj BILETIĆ njima: Mate Balota, Ivan Bostjančić, Viktor Car Emin, Ante Ciliga/pseud. Tone Valić, Zvane Črnja, Ante Dukić, Drago Gervais, Ive Mihovilović, Tone Peruško/ pseud. T. Kamenjak, Ernest Radetić...), dakle moćna je bila kolektivna i individualna njihova memorija, pa je tako i u Peruška. Kao nerealiziran mladi prozaik on nije ilustrativan primjer literarnih dosega jednoga naraštaja, ali jest umnogome smjerokazna, velika pojava i autoritet na drugim poljima u vremenu neposredna poraća, sve do smrti, pa donekle i u našemu vremenu. Nakon prvoga oknjiženja odustao je od pisanja lijepe književnosti. Njegov kasniji razvoj, intelektualni i radni angažman krenuo je, na njegovu i našu sreću, drugim i drukčijim smjerom. Za razliku od mnogih istarskih intelektualaca emigranata, koji se nakon socijalnoga i nacionalnog oslobođenja hrvatske većine u Istri – osim povremeno i prigodno, što je tek donekle paradoksalno, jer su u međuvremenu bili primorani drugdje si, većina njih u Zagrebu, stvoriti dom – nikad nisu vratili u zavičaj iz kojega su između dvaju svjetskih ratova protjerani ili izbjegli, Peruško se (poput Balote, Črnje, skladatelja i dirigenta Slavka Zlatića i još nekolicine) vratio u zavičaj. Pri kraju razmjerno kratka života, nakon što se u Zagrebu i na nacionalnoj razini već bio uvelike afirmirao, u Istri je ostvario krunu i doživio završnu „pozlatu“ svoga rada na dobrobit zajednice koja to do danas zna i umije cijeniti. Možda uopćavam, ali za naš narod ovo posljednje – naime, priznavati i cijeniti nečije zasluge, a osobito pak one naših suvremenikā – neobično je i rijetko, ali što se Tone Peruška tiče, eto, istinito je.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=