243 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Protokolarno, Šop je izbjegao ruci eugenike i koliko god to izgleda apsurdno, zahvaljujući težini Velike svjetske ekonomske krize i dvaju svjetskih ratova,17 stvoreni su uvjeti za vrhunsku liriku. Dobra lirska poezija ne dolazi iz sreće pjesnika, koji se mora istopiti u čelik svojoj boli, patnji, izuzetosti, da bismo o njoj kazali nešto više od gologa nadahnuća. Kao moderni kršćanin, prema Saši Verešu,18 „odvjetnik nekog umanjenog intimnog džepnog kršćanstva“, moderni prognanik, Šop tuguje što„romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike“, dok Krpetić pjeva svom 21. stoljeću:„Ne trebaš kovano željezo, plastiku i naftu / za slobodan let – u zagrljaj ljubavi“ (Imao si). Sve ono što nije, govori što jest! Spram simbolā modernog doba za nama, i Krpetića danas, vrijeme je taj plahi sugovornik što„moli da prije rata tvornice sporije rade“, Verešov slavljenik„malih“ kao strpljiv spektator ljudskih taština, koji ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet napučen prolaznicima bez ambicija. Šopa se ne vidi „ni kao ljubavnika, ali nije ni monah ni asket“.19 Možda tada i nije bio, ali on je a data i jedno, i drugo i treće, i Leopardijev „ljubavnik“,20 i „brat“ i asket. Nije li Šopova „svijetleća samoća“ danas zapravo Krpetićeva askeza, smještena u „ladicu punu svjetla“? Posjednik te slike, Isus Krist, čuva nas od protoka vremena, kad na smrt ne možeš utjecati, ali možeš na čovjekovu neslobodu (Posjednik). Novo čitanje Šopa s odmakom to upravo radi priljubljujući se recentnoj askezi, čiji korijeni sežu u davnu prošlost. Proučavajući manihejstvo kao državnu religiju, koje će s kršćanstvom dijeliti mnoge zajedničke postulate, poput dualizma Bog / sotona, tj. Bog = svjetlost (duh = materija), sotona = tama, sv. Augustin će rado kazati da je riječ o osudi materijalnih dobara i ovozemaljskih uživanja, što će na razvoj asketizma osobito utjecati. Premda Krpetić ne može biti Šop (a niti ja mogu biti Vereš), još se jednom potvrdilo pravilo struke: spram vremenskog protokola, vrhunska književnost redovito je anticipirana stvarnost intertekstualno uvjetovana nadoknadom gubitaka samoće. Problem je utoliko bezobzirniji što su brzine sve veće, pa će odgovor na Ladicu punu svjetla stići iluzornije: down sindrom može čekati, vlade su ushićenije ulicama kojima voze taksiji bez vozača; umjetna inteligencija vozit će traktore, brodove, zrakoplove, pravni sustavi će izumrijeti, oni su za ljude; zeleno svjetlo čekat će roboti. Komu će represija naplaćivati, hoće li uopće biti crvene krpelji? Maynard Keynes, otac makroekonomije, letio bi u svemir, no ipak će u to malo, dva za dva, indijanske zemlje. 17 Prvu zbirku (Pjesme siromašnog sina) objavio je 1926., posljednju (Astralije) 1961. Preminuo je 1982. 18 Na S. Vereša me davnih dana upozorio nikad mi prežaljeni prijatelj i bard hrvatskoga soneta Roko Dobra. 19 Isto: 1985. 20 Referenca na stih Giacoma Leopardija: „Prihvati svog nepoznatog ljubavnika, u ovoj himni iz ovog svijeta nesretnih i kratkih dana.“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=