244 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ Adam Smith i Teorija radne vrijednosti, kao jedino mjerilo produktivnosti, netragom će u ropotarnicu povijesti. Pred zbirkom doslovno klečim, kao da je isisana majci Garcíje Lorce: dubina osjećaja za krajolik i rodnu zemlju, senzibilnost, inventivnost metafora, smisao za glazbu stiha, slikovitost, glavni motiv smrt (Libro de poemas); slike i simbolike duboke i bolne patnje (Poema del cante jondo); nadrealistički doživljaj Amerike kao kaosa moderne civilizacije bez imalo čovječnosti u sebi (Poeta en Nueva York). Pjesma Traume, izvanredna umjetničkog stila, kao konačan poraz, megapolip s kracima raširenima u svemir, objavit će se u „centimetru kvadratnom Picassove slike“. Krpetić je visoko postavio ljestvicu obrane kršćanske kulture i kritike ovovjeke civilizacije. Kad više ne bude imao gdje, kapitalizam će leći na Sunce. Sile prirode svemira pak čovjeka vraćaju natrag. Koliko je u tomu proturječja? Ladica puna svjetla više je od vjere, vidimo je u punoj fizičkoj spremi Čovjeka-povratnika. Postoji skriveni karakter naših susreta s nepoznatim, što nas zapravo i nagoni da istražujemo ono što jest, a ne ono što izaberemo reći. Slažem se s Vladom Vladićem: književna kritika nije tu da jednostavno opisuje književno djelo u njegovoj strukturi i ukupnosti njegova odjeka spram povijesne stvarnosti, nego da ga vrjednuje s obzirom na prethodno osvojena i prihvaćena natpovijesna vrijednosna opredjeljenja i postavke u njihovoj primjeni na književno djelo.21 Zaključak: premda usmjeruje k redizajniranju društvenoga položaja pojedinca, spram patibuluma Križa zbirka ne izražava pesimizam, dapače, pršti nadom ostavljajući okosnicu u nemiru. Ako kršćansko opravdanje svega stvorenog na zemlji i u svemiru nije dovoljno, što to onda jest, što to pokreće mašineriju duhovnoga pjesništva? Apsurdno, ali iz ne-odgovora – upravo te „košnice“ – bit će rođeno „vječno vraćajuće otkriće: da je ovo naše postojanje dar nebesa i da će se tamo, u izvor (nebesku svjetlost ili tamu) i vratiti“.22 Dovoljno za afirmaciju„zacjeljenja“ kao motiva poetskoga imaginarija i njegova oživljavanja. Ladica puna svjetla odaje pjesnika svemirskog pohoda na „zemaljske stvari koje obasjava onom svjetlošću čije nebo prepoznajemo kao nebo kršćanske nade, iskupljenja i spasenja“. Krpetić je iskoristio razjapljena usta vremenske praznine (pionirski, prvi put nakon Šopa), približivši se „svemirskoj pustolovini“ preteče uzvinućem kao snu svih stvari i smrtnih zemnih stvorenja. „Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe...“ – Augustin. Igor Šipić, Split 21 Isto: 2023. 22 Isto: 1985.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=