242 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ ran – „ja sam samo putnik / kroz tuđe vrijeme, / kroz tuđa polja, / kroz tuđi hol.“ I onda će implodirati: „Hrli jeza u sobičke samotnih života“. I tu bih stavio točku, da nije julijanskih stihova: „...al’ moja lađa, mala i nesigurna, / ni jedra nema, samo dva vesla, / za malu moju valu tek spremna.“ Preživjelȋ – kao novo čitanje Titanica, kao da je prekretnica, kao prijatelj što je odustao od života vapeći za onim svjetlonosnim u krilu Isusovu. Nosim takav osjet, upozorava me, budi me u ponoć. Pa onda dugo u noć snatrim: što bi Isus sada uistinu kazao? Ne vjerujem da bi u hramu tek udario šakom o stol, čeka ga mnogo veći posao u „svlačionici“! Kontrafora je Isus, Isus je kontrafora – sila koja djeluje iznutra, a pjesnik je suzbija proturječjem; naprimjer, otisnućem od znanosti, što ne stoji. Naime, Krpetić ne pjeva ni u futuru ni per aclamationem, njegove su pjesme sada i ovdje („nestala bi kao petkom srdela“), oslobođene od viška duhovnoga pleonazma svojstvena tzv. iluminatorima budućnosti. Ne komplicira još više ionaku tešku situaciju oko mistifikacije Boga, uobičajenu za dekoraterski rad. Neki bi radije u slici Boga vidjeli sebe. Slobodan, neucijenjen šovinizmom riječi, posežući za „katarzom što vodi u očišćenje, odnosno oslobođenost istinom za neustrašiv život s onu stranu svih njegovih nametničkih ugroza, pa i same smrti“16, vješto i s umijećem bježi stupici vlastite preslikanosti u književno djelo, da bi Kristu ostavio prostora za njegov mir, i kazao – dosta je! Nismo za to raspeti! Čovjek nije slobodan dok nije sam svoj gospodar! Na volju groteski slobode, to bi značilo oslobađanje od obveze promjene. Zato je Ladica smještena u srcu, zaključana i zapečaćena sa sedam „mrtvih usta“, u konačnici širom otvorenih zjenica punih svjetla. Dakako, pjesnikov probuđeni Krist u žestokoj je utakmici s Nikolom Šopom, čije djelo „iluminira samotnički interijer i posvećeni krug svijetleće samoće, u kojem živi svoj imaginarni poetski svijet“. Komparacija doseže vrhunac u načinu kako oba pjesnika prevladavaju dogme, svojom gotovo naivnom dobrodušnošću kako usrećuju ljude, kako njihova religioznost doseže kozmičku dimenziju otkrivajući svoju estetsku vrijednost, kako obojica pišu u iznenađenju i proturječnosti. Međutim, spram Šopa koji Kristu pjeva bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposredošću, „kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo“, Krpetić jest meka pera, ali angažiraniji i oštriji u traženju kauzalnosti dobra i zla, gotovo na samome limbu devetokružja kad to od njega traži ruka Pravednika. Govoreći istinu, šimićevski odbacuje sve što miriše na ukus. 16 V. Vladić,„Odati priznanje načelu i odati priznanje djelu“, Osvit, godište XXIX., 113-114, 2023. Mostar, 140-154.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=