240 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ duboka bila tmino, / sažgat ću ti krila i porod zatrti“ –„jezikom bez riječi, / jezikom bez ključa, / jezikom širom otvorene ladice.“ (Ladica2) Dok Krpetića prepoznajemo u domaćinstvu splitskih dominikanaca, povijest Dominikova života počinje legendom o njegovu rođenju: njegovoj majci u viđenju učinilo se da nosi u utrobi psića koji u ustima drži zapaljenu baklju, kojom je po izlasku iz utrobe zapalio čitav svijet. U drugomu viđenju njegova je majka vidjela zvijezdu na njegovu čelu, što je značilo da će jednoga dana biti svjetlo narodima, ne bi li obasjao one koji sjede u tami i sjeni smrtnoj. Refleksija kakvu smo samo mogli poželjeti u nastojanju da proniknemo u bit paradoksa askeze pjesništva 21. stoljeća, što nam se u nadmetanju s tehnicizmom nudi Ladicom punom svjetla, istodobno zaključanom i širom otvorenom. Podražaj živca redovito dolazi iz uma: pjevanje u kontraforama zahtijeva znanje, ne odbacuješ stoga znanost, već obrneš kožu izloženu pretjeranu utjecaju „lažnog“ svjetla. A Krpetić je pravi majstor. Razočaranje mora biti golemo da sebi za pokoru naplatiš „odricanjem“ od prosvjetljenja i školstva isusovaca, njihova Rimskog kolegija (Gregorijanskog sveučilišta), njihove papinske zvjezdarnice. Grubost života je neumjesna kad se moraš distancirati od „isusovačke znanosti“, proučavanja potresa i seizmologije, kad moraš prešutjeti doprinositelje eksperimentalne fizike, začetnike diferencijalnog računa i analitičke geometrije, Lemaîtreove kozmološke teorije praatoma; kad moraš zanijekati imena poput Bartola Kašića, Ruđera Boškovića, P. Theilarda de Chardina, Kopernika. Moraš se odreći Zavoda koji će izbaciti kartezijanski nauk Descartesa, moraš Alberta Velikog, naučitelja i zaštitnika prirodoznanstvenikā, i Tome Akvinskog. I danas dominikanci, u zaglibjelu svijetu, vode šest sveučilišta, dvadesetak fakulteta i općih učilišta, s isto toliko centara znanstvenog istraživanja. I konačno, u pitanju je nešto univerzalno što zovemo „kopernikanski obrat“. Dakako, riječ je o paradoksalnosti, višeznačnosti i apsurdnosti svojstvenima moralno-religioznoj poruci: „Tko je svjedocima iščupao jezik? / Nikad ovakvih vremena, / nikad podlije vlasti, / nikad većih zločinstava. Mogu me mamiti, / mogu me šutirati, / mogu se groziti, / mogu me trovati, / ali ne mogu me kupiti.“ Potpisujući zbirku, oslikao je sebe u odricanju i oslobađanju od tjelesnih užitaka i potpunijeg predanja Bogu, više ne postmodernistički otuđena, već pristala na odustajanje, ponižena, „bezvrijedna“ i izgubljena čovjeka 21. stoljeća. Dok gradelaje, smišljat će ono sveprisutno što će upravo i odrediti tijek i dinamiku pjevanja: „Ne bih ti htio biti sluga, već rob, / ali slutim da su tvoje rijeke / rijeke slobode od izvora do ušća.“ Slaveći odbačena sebe nije dovoljno samo kazati kako osjeća smrtnu opasnost pred očuvanjem jednoga svijeta u kojemu je čovjek, bez obzira na varijable iskustava,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=