239 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ne nalazimo nigdje osim u sebi. Paradigma ove vrste spoznaje su matematičke i logičke istine i temeljne moralne intuicije, koje razumijemo samo zato što ih vidimo sami! Rekao bih – epistemologija kao uvod u svjedočanstvo! Do goli će Krpetić u ljepoti umiranja za Krista. Takav sam Titanic primio u ruke i proročanstvu suprotstavio vjeru u Boga u doba eugenike. Provokacija je prevelika da bih ostao hladan, po strani, na ovakav izazov koji se pruži jednom u životu. Izdvojio bih pjesmu Uzmi knjigu, kao raison d’être susreta dvaju entiteta gdje će ovako u kontrafori: „...lamentiranja nema / ni mjesta za pisanje teoretskih ogleda. / Nema ni imena glavnog urednika, / ni izdavača ni lektora, / jer ona se i ne otvara, kao što rekoh, / ona ni stranica nema, /a prepuna je vodoskoka riječi. / Cijela će u tebe stati, / i nikad ti ne će obljutaviti – / ako u Nj vjeruješ.“ Dakako, lako je znanosti, ona se posluži jezikom matematike, savršeno prilagođenu fundamentalnoj strukturi fizičkoga svijeta. Jedini izlaz za pjesnika otvoren je i živ jezik simbola,„bez obzira što nikada ne će biti sposoban u punome smislu obuhvatiti Boga unutar ograničenoga ljudskog razumijevanja“.10 Teozofičan, kakav jest u prisezanju svijetu, Krpetić uspijeva pobuditi simbole na novi naraštaj. Paradoks askeze u lirici 21. stoljeća Pod Suncem leži pitanje – zašto Ladica? – kao podvaljeni balun, progurnuta metafora kroz protivnikove noge,„lažni“ govor konzervativizma koji će lucidnošću „odbaciti“ i poredak i autoritet i ljudsku nesavršenost, pa do najtežega – i domoljublje, čak i vlasništvo, tog istoga konzervativizma, kako bi živio svoju sanju u predanosti Kristu. Oni, jednostavno, ne razumiju, ne shvaćaju – reći će – nije on taj, odreknut svemu, sve se odreklo njega, askete, eremita,„redovnika“: S jedne strane obespravljeni, zatučeni u zemlju, s druge presvlaka čovjeka u moć i vlast? Ništa im nije sveto, odrekoše se olovke Krista! Zato ladica – eshatološki ključ„sa sedam pečata zapečaćen, sa sedam zaporki osiguran, sa sedam ključeva zaključan“, na kraju,„širom otvoren“. Srce je nasigurniji chiaroscuri trezor kojim se postiže privid prostora i plastične punoće oblika – Krist kao metafora, sfumato ladica, u koju autor polaže„jajašca“ spasa kakvog, adekvatno opomeni svijetu, svijet još ne spozna. Spram konkretne društveno-političke stvarnosti smetnju ne čini ni izražavanje o Kristu, koje mora upotrijebiti božanski jezik bez obzira na to što metafora, podvrgnuta ispitivačkom preslušavanju, igra ulogu klasične „zakrpe“, u ovome slučaju kristološke, koja će pokriti i prihvatiti evanđelje: „Ma koliko gusta i 10 Isto: 2019.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=