238 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ Diljem zbirke potočići lirike žubore razvijajući problem zla i patnje. Duboko svjestan činjenice kako bolna gorčina svijeta nije bezrazložna, ali je neizbježna, problem ljudskoga zla i trpljenja svodi na kristološki odgovor: kroz napetost Kristovih ruku na križu, grli i prihvaća gorčinu svijeta, što jest Božje stvaranje.„Kršćanski Bog nije sućutni promatrač koji sa suosjećanjem odozgor gleda na patnje svijeta; kršćanski je Bog doista suputnik koji razumije jer je u Kristu Bog iznutra spoznao ljudsko trpljenje i smrt.“8 Samo je ontološka kristologija kadra obraniti Boga pred ljudskom patnjom, kaže Polkinghorne. Krpetić se lagahno nosi s tom referencijom dajući smisao svijetu upravo zato što ima određeni odnos s njegovom stvarnošću, čak i ako su u pitanju pojmovi što se odnose na entitete koji nisu viđeni ili se ne mogu vidjeti, poput kvarkova ili nevidljivoga Boga. U autoru kipti bitka – kako najbolje u jednoj osobi povezati božansko i ljudsko nastojeći dati suvisao razlog svojega susreta s Kristom. Kritički, propitivanjem kali svoju intelektualnu žeđu za razumijevanjem, što traži odgovore i ima implikacije na ljudsko, pa time i osobno ponašanje:„...i ono neulovljivo bit će možda ulovljeno / kad visoko lebdiš i dobar pregled imaš / jer našao si onu ruku / koja će te sva ispuniti svemirom.“ (Zašto sam toliko velik) Njegov Issa dolazi introspektivno: „Zar ne vidiš da su moja ramena / štiva za sve opačine svijeta, / sve brutalne domašaje mozga, / sve zamislive i nezamislive laži.“ Ključ za književno prosuđivanje zbirke sklonost je da sučelimo Polkinghorneove ideje, u nastojanju da nas ohrabri vjerovanjem kako postoji sestrinski odnos između znanstvene i teološke metode (sekularnoga i religioznog), s Krpetićevim pjevom u kenozi (kenos,„prazan“),„samoponištenju beskonačnih božanskih svojstava Riječi u svrhu prihvaćanja konačnih granica utjelovljenoga Isusa tijekom razdoblja njegove ovozemaljske egzistencije“.9 „Možemo mi teleskopima gledati galaksije / i zuriti kroz najjače mikroskope, / odgovor u znanosti ne ćemo naći / sve dok ne naslutimo ona vrata / pred kojima će svaki strah / nestati i svaka se sumnja istopiti.“ U tom kontekstu, poput Šopa koji je mogao ozlovoljiti učenjake, čak i, pokazat će se, proturječna Krpetićeva skepsa prema znanosti donosi određenu svježinu koja opravdava teorijskog fizičara, anglikanskog svećenika i teologa. Prepoznavanje „božanskog“ kao matematičkog postskripta podsjeća na druge oblike estetskoga iskustva (što Krpetićeva poezija jest) time što ih je teže opisati, ali oni prirodno obdareni oštrim okom (što Krpetić jest) u njoj vide nepogrješivu autentičnost. Autor je, poglavito u drugoj trećini zbirke, maestralan u lirski estetiziranoj refleksivnosti pjevanja (Kad si bio latica, Sidrunski me mračiš, Zašto sam toliko velik, Ne čudi se, itd.). Takva spoznaja zahtijeva osobnu intelektualnu aktivnost koja rezultira uvidom, koji sudimo po kriteriju što ga 8 Isto: 2019. 9 Isto: 2019.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=