233 Đuro VIDMAROVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI stvarnošću, a literarno se uzdiže iz sfere stvarnosti u sferu literarne fikcije. Držim kako nitko do sada u našoj književnosti ovako strasno, stručno i pomalo muški prepotentno, a literarno vrlo slikovito i dojmljivo, nije progovorio o ljubavi muškarca i žene. To u punoj mjeri otkriva prva novela ovoga ciklusa koja nosi karakterističan naslov Ušutkani Vezuv. Autor naglašava kako sadržaj novele „izvire iz jednog kratkog putovanja iznimno brzim vlakom na nekom skoro pa svemirskom kolosijeku na kojemu vrijede neka druga pravila gravitacije, a krajolik kao da je snimljen i programirano se vrti i prikazuje, a da stvarnost nitko i ne vidi“. Druga novela, San ljetne moći, već naslovom upućuje na erotsku dimenziju ljubavi, ali s ironijskom distancom i intelektualnom nadmoći koja proizlazi iz poznatog Shakespeareova djela. Mužić u predgovoru piše kako se u ovoj noveli„...proziva i priziva Ljubav za novog gospodara, kao da čovjek nema nikog drugog da mu pomogne ostvariti sebe, jer se sve slabosti, mudrosti i strasti očituju najjasnije, jedino u Ljubavi. Premda i svjesni toga, ostaje nam potvrditi da nijedna civilizacija dosad nije podigla baš nikakav, makar i simbolični žrtvenik Ljubavi“. Kako ne bi bilo zabune, naglašavam, jer to čini autor, da pojam Ljubav piše velikim početnim slovom. Tako napisan pojam zapravo je drugi naziv za Isusa Krista, odnosno autor nas upućuje na kristološko, zapravo transcendentalno izvorište fenomena ljubavi. Vrlo koristan tekst, poglavito s aspekta suvremene tzv. postmodernističke književnosti kojoj su pečat dali autori ljevičarske ateističke i kozmopolitske orijentacije, po kojima je ljubav svedena na biokemijski proces, a prečesto tek na obično biološko parenje. Arsen Mužić daje ljubavi njezino dostojno mjesto u životu ljudi, dakako onih koji sebe smatraju duhovnim bićima, a ne samo tvorbama u preobrazbama materije i biološkim jedinkama koje teže parenju. U trećemu poglavlju autor je na pomalo skliskom terena, a to je ljubav koja se javlja onda kada ne treba. On za takvu ljubav ima razumijevanja. U predgovoru ističe kako se ova ljubav „...događa, dogodi kada nam naizgled to najmanje treba, stigmatizirana i prognana van svih moralnih stega i društvenih kanona. Muškarac i žena se pronađu u danom trenutku ispod i iznad svih mostova, makar tada i skrenuli na neku divlju stazu. Pritom slušaju istu glazbu koja ih spaja, titra i prenosi ugođaje i osjećaje međusobno“. Pisac ovih redaka smatra kako je autor u ovoj noveli skrenuo s pravca koji je dao fenomenu ljubavi u prvoj noveli. Naime, ako se ljubav piše velikim početnim slovom, onda ona uključuje i savjest, kontrolu i samokontrolu, odricanje, kulturu patnje i poštovanje Dekaloga. Po Dekalogu nema ljubavi koja je izvan zadane etičke regulative. Naravno, tko se danas drži ovih maksima? Četvrta i posljednja novela prvoga ciklusa životno je najrealnija, jer je autor predmetno-tematsku razinu spustio u realnu životnu stvarnost. Ljubav se može pripisati „neplaniranim susretima, slučajnostima i podudarnostima“ i, svakako, ne treba ih
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=