Nova Istra

75 Ana BATINIĆ 23. ŠOLJANOVI DANI jama. Sada studiram treću godinu.“ Uz podatke već navedene u molbi, prevoditelj- skom radu u ovome životopisu dodaje i prijevode u pripremi: djela irskoga nobelov- ca Williama Butlera Yeatsa, američku esejistiku te prijevode moderne poezije šest europskih naroda. I sve bi bilo posve uobičajeno i očekivano da nije u tome tekstu sljedeće rečenice: „Matica hrvatska objavljuje mi ove godine knjigu poezije Aleja po- slije svečanosti , a poduzeće Nopok u Beogradu također knjigu pod naslovom Muzi- ka s vrha stepenica .“ Uočavamo u njemu dvije antičinjenice: prva se odnosi na Aleju poslije svečanosti , koju doista jest objavila Matica, dvije godine kasnije (1956.) – ali pod autorskim imenom Ivana Slamniga! S obzirom na gotovo pola stoljeća dug, stvaralački plodan suodnos dvojice prijatelja, ovo nas preuzimanje naslova i ne treba odviše začuditi. 11 Druga je ta da, koliko (mi) je poznato, beogradsko Novo pokolje- nje – a ni neki drugi nakladnik – Šoljanu nije objavio knjigu pod naslovom Muzika s vrha stepenica , iako autor navodi da je za nju već sklopljen ugovor! S druge strane, pjesma pod tim naslovom nalazi se u Šoljanovoj zbirci Na rubu svijeta koju je 1956. izdala Matica hrvatska! Obje su Šoljanove autobiografije, dakle, nastale „po narudžbi“, no za razliku od mlađe iz 1954., pisane jednostavnim diskursom, držeći se, Šoljanovim riječima reče- no,„izbora fakata“, onu kasniju,„telegramsku“, krasi esejiziranost i kontemplativnost. Autorova sumnjičavost prema mogućnosti autobiografije očišćene od subjektivnoga iskazana je u tekstu iz 1970. već subverzivnim naslovom: Kratki zapis umjesto auto- biografije . Poput Ujevića, i Šoljan gaji skepsu prema mogućoj objektivnosti autobio- grafskog žanra, percipirajući njezinu pristranost – kako ističe Brešić 12 – u stvarnoj nemoći njezina autora da se ponaša drukčije negoli se inače ponaša u svakome dru- gome književnome žanru. Stoga istinsku duhovnu biografiju nekog pisca, smatra Šoljan, čine jedino njegova djela: „...u faktima svog kratkog životopisa vidim samo beznadno zamršenu zbrku nelogičnih podataka, koji se ne dadu razvrstati ni po ka- 11 Usp. Tonko Maroević,„Slamnig – Šoljan: paralela i parabola“, u: Drugi Šoljanov zbornik: Dani Antuna Šoljana u Rovinju 2001. – 2005. (ur. Boris Domagoj Biletić), DHK – POU, Pula – Rovinj, 2007., str. 62-66; Tomislav Brlek,„Pravilnost u mijenama“, u: Antun Šoljan, Svojeruč- no Šoljan (prir. Tomislav Brlek), DHK, Zagreb, 2013., str. 211, 217. Zajednički pseudonim Šoljana i Slamniga bio je Vicko Pajeta. Zajedno sa Slamnigom, Šoljan je u Krugovima objavio više radova – kritika, prikaza, studija i članaka: Antonije Marinković: Stope na vodi (Novo pokolenje, Beograd, 1952.) (god. I, br. 7, 1952., str. 590-592), Edgar Allan Poe o teoriji pjesme (god. II, br. 5, 1953., str. 470-479), Eliotova Pusta zemlja (god. III, br. 5, 1954., str. 356-359), „Ja svakidašnji“ Krste Špoljara (god. III, br. 6, 1954., str. 476-479), John Dos Passos i američka proza (god. II, br. 1, 1953., str. 45-52), O šatrovačkom (god. IV, br. 1, 1955., str. 82-86), Suvre- mena skandinavska poezija (god. IV, br. 5, 1955., str. 317-323. (Usp. S. Serdarević,„Časopis Krugovi“, str. 239, 245). 12 V. Brešić, Autobiografije hrvatskih pisaca , str. 22.