Nova Istra

87 Božica JELUŠIĆ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA odgovorni i drčni Južnjaci, koji ne mogu ništa prestižno trošiti i pokazati, ali su stalno dobre volje, pustopašni, neodgovorni, lijeni i dovoljno neambiciozni da ne podlegnu odvratnom konzumerizmu, koji bi ih tjerao raditi i zarađivati do besvi- jesti kako bi mogli slobodno trošiti, putovati i zabavljati se? Čini se da odgovor na ovo pitanje i ne postoji, pa je očito pogrešno postavljeno, zaključuje naše ostarjelo Dijete iz zahoda, gaseći noćnu lampu i prepuštajući se slobodnoj zoni sna, koji se ujutro neće sjećati. SLOBODNA ZA ŠTO ILI O CENZURI, SPORADIČNO Kad mi je bilo otprilike 15 godina, mislim da sam imala jasno poimanje slobode. Zamišljala sam da ću raditi ono što volim, u djelomičnom jarmu, koji neće biti pretežak za nošenje. Znala sam da ću morati otići iz svoga doma i mjesta, gdje je bilo premalo slobode, a previše provincijalne zagušljivosti i obiteljske stege. Željela sam biti slobodna za druženje, pisanje, čitanje, za ljubavne i prijateljske veze, za he- donizam u manjim količinama, tipa „ljubav za lijepo i za život plodni“. Ma kako to preuzetno zvučalo, već sam tada znala da je SLOBODNO VRIJEME najvažnija kategorija za koju se valja izboriti: samo oni koji smiju tim vremenom raspolagati, istinski su slobodni. U studentskim danima otvorilo se polje političke i osobne slobode kao bitnih kategorija. Smijem li biti PROTIV, smijem li reći NE SLAŽEM SE, smijem li biti ateistkinja, kozmopolitkinja, ljubiteljica marginalnih grupa i pojava, svjetska putnica, netko kome je rock -koncert važniji od štafete za Dan mladosti i netko tko odjećom, ponašanjem i govorom toliko odudara od sredine, da će prije dobiti po- pravni dom negoli državnu stipendiju? Ironija slučaja htjela je da prvu svoju veliku nagradu, na pragu punoljetnosti (a bio je to put u SSSR), dobijem na saveznom natječaju o temi „Partijo naša, izrasla u boju“. Da bih bila slobodna putovati, a kao deklarirana protivnica ideologije, morala sam znati pisati o ideološkoj temi. Jed- nostavno kao pekmez, veli ona stara uzrečica. A potom, naravno, stipendija uvijek stoji ispred popravnog doma, kao alternative. Pa tradicijske vrijednosti, pa zavičaj, pa obveze spram obitelji... Učila sam, kao što vjerojatno svi učimo, vještinu kompromisa. I bilo mi je s vre- menom jasno ono što pola stoljeća kasnije čitam ponovno u Rougemonta: „Slobo- da nije pravo, već pogibelj kojoj se izlažete u svakom trenutku – kako na političkom polju tako i na duhovnom. Budući da je upravo to što jeste, ne samo da bi je bilo ludo zahtijevati, već je u samoj njenoj naravi da nestaje čim je korištena, bilo za zlo, bilo pak za dobro – da bi se uskoro ponovno rodila, noseći novu pogibelj.“ Sažimajući stvar aforistički, mogli bismo reći: osjećati se slobodnim znači pristajati na pogibelj. Ili ublaženo: slobodan čovjek stalno glumi sv. Sebastijana, izlažući se